logo Naslovna
naslov
Ustavna neusklađenost uloge predsjednika države i vlade
: Ivica Relković - : 16.1.2019.

Ključne tvrdnje iz intervjua Večernjem listu, 5. studenoga 2017.


O ustavnoj neusklađenosti uloge Predsjednika države i predsjednika vlade govorio sam u nizu javnih istupa posljednjih godinu dana. Tom je pitanju posvećen i cijeli intervju (https://www.vecernji.hr/premium/svi-su-predsjednicki-izbori-u-hrvatskoj-dosad-pokazali-da-na-njima-ne-pobje-uje-kandidat-vladajuce-opcije-1205612) koji je za Večernji list pripremio Davor Ivanković, a objavljen je 5. studenoga 2017. Izdvajamo neke ključne poruke koje su važne i za ponovno otvaranje iste teme, bez obzira na vremenski odmak od godine dana.

 

Zbog same hrvatske "arhitekture vlasti" na predsjedničkim izborima u pravilu pobjeđuje kandidat oporbe, a ne tada vladajućih. Teže je u kampanju ići obranom vlade, nego kontra vlade, pa su populistička nerealna obećanja za funkciju koja nema izvršnu ulogu u pravilu melem za uši birača. O tome za Večernji list izjavljujem:

 

Mi, naime, izravno biramo predsjednika države, što znači da on mora ići pred birače i proći najizravniji mogući izbor pa stoga ima i najveći izborni legitimitet, veći od premijera i predsjednika Sabora. Logika je izbora da on mora biračima reći što će raditi, što želi raditi, a naravno da birači ne žele čuti da neće ništa raditi. A to što kažeš da ćeš raditi, onda se počinje vjerojatno kositi s onim što poduzima aktualna Vlada, koja bi trebala rješavati probleme koji nisu populistički i koji nisu nimalo „in”.

 

Naši problemi izviru iz lošeg ustavnog rješenja koje više ne prati francuski, ali još se nije uskladilo s njemačkim modelom. Evo što o tome govorim u Večernjem listu:

 

Takvu konkurenciju vi ne možete zamisliti u Francuskoj ili Njemačkoj. Mi smo u vrijeme Tuđmana bili u „francuskom” modelu prema kojem smo imali jakog predsjednika koji je bio i operativno jak, a Vlada je bila ispod njega. Nakon Tuđmana, odlučili smo ići prema nečemu što bi trebao biti njemački kancelarski sustav. Tada je pojačana Vlada, no ostavljeno je ono što ja nazivam „pjesničkim člancima u Ustavu”, a koji predsjedniku države naoko ostavljaju veliku širinu jer on „korigira, brine se, nadzire, skrbi o stabilnosti, odnosima” itd. Međutim, on to operativno nema čime provoditi. No, kada dođe do nekih procjepa u društvu, od predsjednika se zaista i očekuje, pa onda i on misli da bi trebao povući određene političke poteze, koji najčešće ne odgovaraju Vladi. Pritom predsjedniku uopće nisu dani mehanizmi prema kojima bi djelovao, nego on može samo reći „ja želim to i to” – jer to želi javnost – i to je sve. Nakon toga on ne može tu želju niti provesti niti nešto obustaviti. Primjerice, sadašnji stav predsjednice prema istražnom saborskom povjerenstvu za Agrokor drugačiji je od stava Vlade. Ali taj je stav izazvan njezinim približavanjem bilu javnosti, a ne slaganjem sa SDP-om. Ona tako ulazi u potencijalni sukob s Vladom koja je iz istog političkog spektra. I tu nastaje problem za vladajuću opciju. Jer ona istodobno treba „čuvati leđa” svojoj Vladi i dizati rejting i „krila” svojem predsjedniku, ali sada sve više kao kandidatu za nove izbore.

 

Zbog jakog predsjedničkog legitimiteta u modelu u kojem je zapravo predsjednik vlade najjača državna pozicija u intervjuu dalje naglašavam otvorenu mogućnost štetnog dvovlašća:

 

...ali to onda nije logika dobre države u kojoj je sustav taj koji rađa izvrsnost, a ne da jedna izvrsna osoba popravi sustav samo svojom osobnošću. Jer što ako, nakon takve jake osobnosti, na vlast dođe osoba koja nema takve karakteristike. Onda smo mi kao država u problemu. Ne možemo ostaviti ovakav sustav samo zato što mislimo da će nam konkretna predsjednica biti dobra i u drugom mandatu. A što ako dođe nakon nje netko manje sposoban, netko tko je ujedno jako konfliktan? Takav bi netko u državi stvorio politički kaos. Ako bi, recimo, došla osoba koja bi namjerno izazivala sukobe s Vladom i vodila suprotstavljenu vanjsku politiku? Hoćemo li u UN slati dvije ravnopravne delegacije ili jednu „posvađanu”? Zamislite situaciju u kojoj bismo zbog ovakvog sustava imali svjesno podijeljenu vanjsku politiku zemlje i dva sukobljena politička bloka!

 

Demokracija ne živi od toga da imamo u jednom trenutku dva jednako jaka pola vlasti, nego je najvažnije da je vlast smjenjiva nakon četiri godine ako se pokažeš da nisi dobar. No, da bi uopće pokazao jesi li dobar ili ne, mora se znati tko je u državi broj jedan.

 

Sjetimo se trenutka kada se formirala HDZ-ova vlada s Mostom, kada smo mi svi bili jako nervozni jer se ta vlada formirala mjesec dana, pa smo svi tražili da predsjednica donese odluku „kad je dosta”. Sada će u Njemačkoj možda proći i tri mjeseca dok se ne dogovori nova vlada. Dakle, nema tu nervoze, sustav treba biti postavljen tako da je važan rezultat, kvalitetna vlada koja će vladati četiri godine, a nije ključ u brzini pregovora. Nitko s politički docirajuće pozicije u Njemačkoj neće prijetiti Angeli Merkel istjecanjem „pješčanog sata”! Kod nas zbog ove jake pozicije predsjednika države mislimo da je uloga predsjednika da „presiječe”. Pa se onda može dogoditi loš rezultat takve „brzo” sastavljene Vlade, kao što se i dogodilo. Što je danas predsjednik države? Za Tuđmana se znalo da je on vrh izvršne vlasti. To nije sada slučaj. Sada imamo dva vrha. Pri čemu nam se čini da oba pokrivaju izvršnu vlast. Ali u principu „onaj ste tko vas mijenja”. Da predsjednik države iz nekog razloga privremeno ne može obnašati svoju ulogu, mijenja ga predsjednik Sabora. Dakle, jasno je da predsjednik države ne spada u izvršnu vlast.

 

U intervjuu na više mjesta naglašavam optimalno uređenje države kao prioritet u odnosu na parcijalne interese stranaka ili pojedinaca.

 

...mislim da je ovo baš izvrstan trenutak za otvaranje ovog sistemskog pitanja u vezi s ovlastima jer je još dovoljno daleko do izbora. A rješavanje tog pitanja trebali bi sada podržati i SDP i HDZ. Morali bi oko tog pitanja zajedno sjesti jer, tko god da sutra dođe na vlast, imat će jednak problem zbog „neuštimanih” funkcija premijera i predsjednika. Zajedno bi trebali vidjeti u kojem ćemo smjeru kreirati državu jer je za to potrebna dvotrećinska većina u Saboru.

 

...ne možemo jednom nogom ostati u francuskom, a jednom u njemačkom modelu. Za Hrvatsku je opasno ostati u modelu koji izaziva napetosti čak i kad su premijer i predsjednik iz iste opcije. Predsjednik Vlade već je ušao u poziciju da zaista samostalno vodi Vladu sa svim odgovornostima i posljedicama, u skladu s njemačkim modelom, pa zašto bi onda slušao želje ili kritike koje mu govori predsjednik države, koji za te želje i kritike ne odgovara.

 

Ova tema o promjenama arhitekture vlasti u interesu je Hrvatske, a kako će se to odraziti na unutrašnju arhitekturu političkih stranaka, ja u to ne ulazim. Koje će osobe biti lideri u strankama, to nije problem za državu, ali jest ako zadržavamo sustav u kome je moguć permanentni sukob dviju vlasti.

 

Intervju za Večernji list  zaključen je jednim konkretnim primjerom izvršne nebitnosti i izoliranosti institucije Predsjednika. Argument za golemo razmimoilaženje ustavne želje što je predsjednik države i realnosti što on zaista može činiti dao je bivši predsjednik Mesić na svjedočenju o Agrokoru:

 

Upravo je Mesić u svjedočenju potvrdio da je ta predsjednička funkcija u ovakvom okviru besmislena. Na pitanja je li dobio određena upozoravajuća službena izvješća o stanju u vezi s Agrokorom, on je to potvrdio te naveo kako se po tim pitanjima obraćao „onima koji trebaju problem riješiti”, a zatim sam dokazao koliko je uloga ovakvog predsjednika neozbiljna jer su njemu koji čuva stabilnost države prema čl. 94. Ustava RH odgovarali kao malom djetetu, da su „izvidi uvijek bili u tijeku”. Štoviše, iako je sam sumnjao da je Agrokor „div na staklenim nogama”, on je o velikim kreditnim zaduženjima Agrokora saznavao neslužbeno kao građanin i kao građanina ga je to očito zabrinjavalo! Zašto nas onda Ustav obmanjuje da se predsjednik brine o državi? Ako je uloga predsjednika države da o Agrokoru u godinama njegove najveće ekspanzije, koje se poklapaju s njegovih deset godina mandata, zna samo neke stvari kao „građanin” i da nakon toga ostane u dugogodišnjem nemoćnom „zabrinutom” stanju, čemu plaćati za takvu ulogu četrdesetak milijuna kuna godišnje? Mislim da je bivši predsjednik Mesić jasno presudio besmislenosti modela predsjednika kakav mi danas imamo.

 

U odnosu na intervju Večernjem listu iz studenog 2017., jedno je ostalo isto: I tada sam smatrao – a tako mislim i danas – da je optimalno uređenje države i ispravljanje loših modela važnije od stranačkih interesa ili osobnih ambicija.

 

 

Ilustracija: Večernji list, 5. studenoga 2017. (detalj članka)