logo Naslovna
naslov
Permanentna opasnost dvovlašća
: Ivica Relković - : 17.1.2019.

Ivica Relković: iz kolumni u Globusu


O problematici odnosa Predsjednika države i vlade, pisao sam u dva nastavka u Globusu (15. i 22. lipnja 2018.). Povod tome su i neke konkretne nesuglasice koje su se događale između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića (a onda se čak i razbuktavale do kraja godine), ali i moje dugogodišnje uvjerenje da imamo iznimno nestabilno i konfliktno ustavno postavljene te dvije pozicije. Ispada da je svejedno dolaze li obnašatelji dužnosti tih dviju funkcija iz iste ili suprotstavljene političke opcije, jer sukoba je bilo i na relaciji Ivo Josipović – Zoran Milanović i na relaciji Kolinda Grabar-Kitarović – Zoran Milanović, te na kraju na relaciji Kolinda Grabar-Kitarović – Andrej Plenković. Moralo bi nam to "upaliti lampice" prema mogućem zaključku da je zapravo riječ o ugrađenom potencijalu sukoba na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, ma tko bio na tim pozicijama.  

 

 

Ustav je kriv za kampanju "lažnog predstavljanja"

 

Evo nekih naglasaka iz prve kolumne (Globus, 15. lipnja 2018.).

 

Vrijeme je za ozbiljne rasprave o poziciji predsjednika države u Hrvatskoj. No iznimno je bitno da se rasprave vode neovisno o tome tko danas obnaša tri predsjedničke točke vlasti: predsjednika države, Sabora i Vlade. Čak nam je nebitno i jesu li to osobe iz istog političkog dvorišta (iako formalno predsjednik države vraća “iskaznicu” svojoj stranci), jer je u Hrvatskoj nužno raspravljati o čistoći odnosa te tri predsjedničke pozicije bez obzira na moguću osobnu slogu ili privatne animozitete obnašatelja tih funkcija.

 

U demokraciji su sukobi dobrodošli, ali na relaciji vlast-oporba, jer se na temelju tih sukoba vlast popravlja ili pada. No za demokraciju su opasni sukobi vlast-vlast koji su pri tome čak i legitimno i legalno ustavno provocirani.

 

Demokraciju se ne unapređuje dvovlašćem kao jamstvom korigiranja jedne moći drugom, nego funkcionalnom jasnoćom i odgovornošću najviše točke vlasti, ma koliko ona visoka bila.

 

Već sam jednom rekao, pa “citiram” samoga sebe: ovako pjesnički formiran članak kakav je 94. članak Ustava RH izravan je izvor “lažnog predstavljanja” predsjedničkih kandidata na izborima koji završavaju svojevrsnom obmanom birača. Birači misle – a na temelju ovog članka, ispravno misle! – da biraju osobu koja će rješavati najveća državna pitanja i koja će državu podići na višu razinu. Proguglajte obećanja predsjedničkih kandidata – i to “mainstream” kandidata i kasnijih pobjednika – pa ćete vidjeti nezamisliv populizam obećanja u odnosu na realni djelokrug institucije Predsjednika.

 

...jedina demokratska pozicija “puhanja” Vladi “za vrat” pripada pravoj parlamentarnoj oporbi. I ulici, ako zatreba (demonstracije, referendumi). Nikakva izvršna nadvlast koncentrirana u jednoj osobi-instituciji nema za to demokratske kapacitete, nego samo poziciju lažne nade nezadovoljnih građana-birača da će njihov posao za njih obaviti netko drugi bolje i snažnije od njih samih.

 

Cjelovitu kolumnu možete preuzeti na: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-ivica-relkovic-treba-mijenjati-ustav-jer-se-razbuktava-formalno-dvovlasce/7488345/

 

 

Hrvatski predsjednik kao suvremeni "kult ličnosti" zvan PR

 

Tjedan dana kasnije (Globus, 22. lipnja 2018.) slijedio je nastavak iste teme, pa ćemo i iz te kolumne izvući nekoliko poruka.

 

Krenimo od temelja demokracije. Uz ono školsko ponavljanje da je temelj demokracije u trodiobi vlasti na zakonodavnu (parlament), izvršnu (vlada) i sudsku, dodajmo i to da je ključ demokracije u proceduralnoj jasnoći i ograničenoj mandatnosti. Najbolju kontrolu vlasti vrše oni koji su i najzainteresiraniji doći do nje u sljedećem mandatu - oporba. Naravno, oni to mogu raditi loše (što zorno vidimo iz dana u dan) kako u parlamentu tako i u javnosti. Ali oporbu se ne da izmisliti tamo gdje je nema, a najmanje se njezina uloga može kvalitetno odrađivati tamo gdje je to institucionalno nemoguće - u osobi predsjednika države.

 

Potpuno je jasno da parlamentarna i izvanparlamentarna oporba grade svoje politike na natjecanju s vlašću te ih javno komuniciraju u nadi da će birači povjerovati njihovim rješenjima (koja ne moraju biti bolja, ali se natječu takvima barem prikazati). No, čije politike zastupa jedna osoba koja završi u stolcu predsjednika države? Demokratski falsifikat se već događa činom formalnog iščlanjivanja iz vlastite političke stranke (ako je kandidat to bio ili bila). S kojom porukom? Da bi ta osoba postala “predsjednikom svih građana”!? To je demokratska laž. Ja osobno ne želim da netko s kim se ne slažem postane “moj predsjednik”. Ja jedino želim da bude predsjednik moje države sukladno ovlastima i da ima jasno vremenski ograničen mandat, kako bih dobio šansu za koju godinu opet glasovati za nekog drugog. Želja da netko postane opći predsjednik sviju izvire iz jedne sasvim druge nedemokratske tradicije - kraljevske pozicije suverena. To što su svi bili njegovi podanici, ovdje je zamijenjeno obrnutom logikom istoga - da on sve jednako predstavlja.

 

Ali predsjednici koji ništa bitno izvršno ne znače u hijerarhiji upravljanja državom (pa nisu ni za što ni odgovorni), a imaju snažan izravni izborni legitimitet (znači da im izborno dajemo golemu važnost) zapravo su demokratski bijeg u ofsajd neizgrađenih parlamentarnih sustava.

 

Dubrovačka Republika imala je još brže provjetravanje kneza i zabranu kulta ličnosti. A mi kažemo da nam demokraciju treba čuvati institucija koja nema druge poluge važnosti od suvremenog “kulta ličnosti” zvanog PR.

 

 

 

I opet smo na istom: ili vratimo izvršnog predsjednika koji je i odgovoran za svoje poteze ili završimo proces prijelaza na punu parlamentarnu odgovornost. Mantra o prevelikoj koncentraciji vlasti u “jednoj točki” je upravo strah od demokracije, a ne spašavanje demokracije. Jer sustavno disfunkcionalna i neučinkovita podjela (o)vlasti je gora od jednokratno loše vlasti koja će nakon četiri godine zbog toga pasti.

 

Cjelovitu kolumnu možete preuzeti na: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/za-globus-pise-ivica-relkovic-zasto-sefica-drzave-ne-objavi-da-na-izborima-nece-biti-kandidat-hdz-a/7520550/

 

Ilustarcije: Globus, 15. i 22. lipnja 2018. (detalji članaka)