logo Naslovna
naslov
PARADOKS BIRAČKIH BAZENA
: I. Relković, I. Tomljenović - : 10.12.2019.

Kolinda Grabar-Kitarović i sedam patuljaka


 

Ironija je kad su ti sučeljavanja najlošija strana, a odjednom bi upravo sučeljavanja mogla postati jedina karta na koju još možeš igrati!?

 

 

Dok čitamo ovu rečenicu, možemo li se sjetiti koje sve stranke (osim HDZ-a) podupiru kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović? Teško pitanje? Idemo na malo lakše. Njezin je stožer najavljivao nekakve široke potpore raznih lokalnih čelnika, pa i nezavisnih, stoga vas pitamo tko vam sve pada na pamet od gradonačelnika (izvan HDZ-a) koji su zdušno podržali Kolindu Grabar-Kitarović? Milan Bandić... Dalje...? Milan Bandić.

 

Postoji jedna potrošena i otrcana navika gomilanja političkih opcija koje tobože kao bedem stoje iza nekog kandidata. To im, drže, daje snagu. To ih, misle, u javnosti čini važnima. Samo oni koji se uopće ne kreću među običnim smrtnim pukom mogu u tome gledati neku posebnu važnost. Sve stranke (osim HDZ-a) koje su podržale Kolindu Grabar-Kitarović u svoje članstvo nisu uspjele upisati ni vlastitu rodbinu, a od imena koje prosječni hrvatski birač uopće zna izdvaja se samo ime gradonačelnika Milana Bandića. A ako bi netko trebao biti politički uteg svakom iole ozbiljnijem kandidatu, onda je to upravo on. Možemo zaključiti da su sve stranke zajedno (osim HDZ-a) koje su joj dale potporu, Kolindi Grabar-Kitarović samo uteg (ili u najboljem slučaju jedna sasvim irelevantna beznačajnost).

 

Kolinda Grabar-Kitarović je trebala biti samo kandidatkinja HDZ-a, i to samo zato što bez stranačke mašinerije HDZ-a ona ne bi imala šanse ni prvi put za pobjedu, ni sada za ulazak u drugi krug (a i to je sve neizvjesnije). Sve druge marginalne stranke samo su poruka slabosti i nepovjerenja u sebe, a ne znak snage okupljanja drugih. Da je uzela samo predznak HDZ-a, mogla je diskretno zaobići i partnerstvo s Milanom Bandićem (ako uopće razumije princip negativne sinergije).

 

Druga stvar koja je bila jedina njezina sigurna zona je nepolemiziranje ni s kim. Trebala se ograničiti na kampanju u kojoj se ni s kim ne prepire, pa čak ni s nogometnim klubovima. Umjesto da se ničim izazvana samoinicijativno testira na PISA poledici o raznim datumima nastanka zagorskih pjesama, mogla ih je samo pjevati. No, da ne idemo dalje u prostore ironije, možemo reći da su Kolindi Grabar-Kitarović teme mogle biti uglavnom afirmativne: brendiranje Hrvatske, međunarodni uspjesi (makar većim dijelom pokriveni Plenkovićevom inicijativom), pa zalaganje za demografiju (bez obzira na rezultate), pa ljepote Hrvatske (bez obzira što za njih nismo zaslužni nego smo ih nasljedili u sedmom stoljeću)... U takvoj njezinoj kampanji bez ikakve žuči prema bilo kome (ionako je predsjednička institucija uglavnom funkcija za sviđanje narodu), svi napadi Miroslava Škore i Zorana Milanovića bili bi cipelarenje žrtve koja to ničim ne izaziva. I sada bi još uvijek bila iznad 30% te mirno čekala jednog od njih u drugom krugu. Takve efekte njezine bezbrižne prezentacije Hrvatske (na vanjskom i domaćem terenu) razna su istraživanja bilježila kao rast popularnosti. Ali nju je svrbila šansa da se baci u ozbiljnu politiku (nogometnih klubova, datuma nastanka "zabranjenih" zagorskih pjesama, razlikovanja težine "željeznih zavjesa", Škorinih prekooceanskih ratnih zadataka i Milanovićevih premijerskih dosega...) pa se sada ozbiljno bori za političko preživljavanje.

 

 

Kolinda Grabar-Kitarović više ne vodi vlastite bitke, nego se preko njezinih leđa odvijaju tuđi ratovi

 

Kampanja Kolinde Grabar-Kitarović pretvorila se u pasivno iščekivanje dana izbora i prolaza prvog kruga (strategije za drugi nema ni u tragovima). Jedini alati koji su joj sada preostali svode se na onu poznatu sportsku kombinatoriku nakon što ste sami odigrali svoju posljednju utakmicu poslije koje nemate dovoljno bodova za sigurni prolaz pa ovisite o drugima: ako A dobije B s 3 razlike, a C odigra s D neriješeno bez golova, onda... Kolinda Grabar-Kitarović u završnicu kampanje ulazi ovisnija o drugima negoli o sebi samoj. To jasno pokazuje shema ključnih odnosa među kandidatima.

 

 

U Hrvatskoj nitko ne vjeruje anketama – posebno ne političke stranke i kandidati – tako da smo po pitanju vjere u ankete potpuno ateizirana nacija. No, tamo gdje smo odbacili svaku vjeru, kroz prozor nam se vraća praznovjerje pa se svi anketni nevjernici ponašaju točno po anketama u koje ne vjeruju. Miroslav Škoro ne vjeruje anketama ni kad mu donose skoro pa drugi krug pa najavljuje pobjedu već u prvom (pa umjesto anketnog grešnika, postaje nad-anketni praktični sljedbenik). Zoran Milanović nema potrebe vjerovati u ankete jer već misli da je u drugom krugu. Kolinda Grabar-Kitarović toliko ne vjeruje anketama po kojima je trenutačno još uvijek prva da se već toliko panično ponaša kao da je treća. A Mislav Kolakušić ne vjeruje ničijim anketama, osim svojima (pa tako umjesto anketnog vjernika tuđih brojki, postaje nad-anketni fanatik vlastitih).

 

Kolinda Grabar-Kitarović je po svim anketnim istraživanjima mjesecima (pa i dulje) u stalnom laganom padu. Ako se taj pad približava granici od 25%, onda je on takav da je najmanje vjerojatan njezin anketni oporavak u idućih 10 dana. Ona u tih deset dana nema alate za vlastiti novi uzlet pa se jedino može uzdati u nečiji tuđi sličan ili nešto malo veći pad. I dobro je (za nju) ako može malo sa strane pogurati nečiji pad za malo veći postotak od svojega.

 

Njezin izravni konkurent u zajedničkom biračkom bazenu je Miroslav Škoro. S njim vodi frontalnu borbu za svaki glas. Ako on opet raste (a rastao je, pa stagnirao, prema anketama), onda ona jedino može usporavati njegov rast. Ali ne može ga sama zaustaviti. Jedini koji joj može pomoći je Ante Đapić, ali on je toliko slaba karta da ona na njega ne može igrati u većoj mjeri nego što se igrač sa slabim kartama nada pukoj sreći. Sreći da Đapić uzme barem 3%. I to njoj 1%, a Škori 2%, po onoj zagorskoj kad mu je zlatna ribica nudila dar uz uvjet da će njegovu susjedu dati dvostruko pa je tražio da mu krava crkne. Tvrda brana prema Škori (pa ako izdrži...) i ekspres lutrija (ona na sitno) zvana Đapić, to je sve čemu se može nadati u desnom bazenu.

 

 

Glas za Daliju Orešković je glas za Kolindu Grabar-Kitarović

 

A sad potpuni paradoks za Grabar-Kitaravić: njezine su šanse u centrističko-lijevom bazenu! Pri tome u njemu ne mora upecati niti jedan jedini glas! Treba samo sve tamošnje ribiče poticati da se trude loviti svaku, pa i najmanju, ribicu za sebe. Nitko, od Dejana Kovača uz kojeg stoji HSLS (koalicijski partner HDZ-ove aktualne Vlade), pa do Katarine Peović, ma šta radili pojedinačno ili svi zajedno, neće uzeti niti jedan jedini glas Kolindi Grabar-Kitarović. Ona je od njihova neprijateljskog preuzimanja sigurna. No, zašto bi njoj odgovaralo da Dejan Kovač dobije na vidljivosti i uzme 5%? Zašto bi joj odgovaralo da njezina protukandidatkinja Dalija Orešković, na temelju napada na bilo što njezino, pa makar i trepavice, naraste na 4%? I da Mislav Kolakušić vrati svoj najveći mogući rejting, pa ga čak i malo podigne i zaokruži na 15%? Zašto bi to, matematike ti, odgovaralo Kolindi Grabar-Kitarović?

 

Svi ti glasovi za sve te kandidate (osim Đapića) plivaju u bazenu lijevo od njezina. I nisu s njezinim spojeni ni koliko stane u jednu čašu. Ako Kolakušić uzme 15%, ako Kovač uzme 5%, ako Orešković uzme 4%, ako Juričan uzme 3%, ako Pernar uzme 3%, ako Peović uzme 2%, ako svi oni zajedno nekako dođu brojem i zbrojem do zajedničkih 25% i malo više (njih sedam "patuljaka" i Mislav Kolakušić), onda je velika šansa da će Zoran Milanović biti taj u čijoj će mreži faliti ribe.

 

Kolinda Grabar-Kitarović treba naći načina kako ohrabriti male ribiče da pecaju što više ribe, jer ionako ne love u njezinu bazenu! Ona im treba pomoći da dobiju na vidljivosti. Zamislimo sučeljavanje Kolinde Grabar-Kitarović i Dalije Orešković. Sučeljavanje u kojem Dalija Orešković "rastura" Kolindu Grabar-Kitarović do razine da ova ispada za nekog žrtva, a za nekog smiješna. Žrtva će biti za svoje birače i ne mora izgubiti ni jedan jedini svoj glas, a smiješna će ispasti za birače ljevice koji će dobiti elana da svoj glas daju britkoj Oreškovićki, a ne već "dosadnom" u svojoj nadmoći Zoranu Milanoviću. I tko je na dobitku? Dalija Orešković. OK, malo. Ali Kolinda Grabar-Kitarović je za 2-3% "skinula" Milanovića u odnosu na sebe!

 

Zamislimo da je Kolinda Grabar-Kitarović prihvatila sučeljavanje na RTL-u s Kolakušićem. I da su je na "suhom" ostavili Milanović i Škoro. Na čiju bi štetu narastao Kolakušić nakon uspješnog i dominantnog sučeljavanja? Na štetu Kolinde Grabar-Kitarović? Ne, ako bi namjerno ušla u ulogu žrtve. Prave žrtve bi bile Milanović i Škoro jer bi svakom od njih Kolakušić uzeo po 1-2% na temelju superiornosti nad Kolindom Grabar-Kitarović kakvu žele vatreni protestni birači kojih ima i u Milanovićevu, ali i u Škorinu posjedu.

 

Kontrolirani rast svih malih kandidata (pa čak i Mislava Kolakušića) ide na ruku samo Kolindi Grabar-Kitarović jer je njezino biračko tijelo najotpornije (iako se lagano topi). Ali ona nema "letećih" promjenjivih birača. Ona nema preletača. Ona ima samo umorne koje može probuditi samo statusom (kontrolirane) žrtve.

 

Zamislimo samo s kakvim bi šokom reagirali stožeri Zorana Milanovića, Miroslava Škore i Mislava Kolakušića (odnosno oni osobno), kad bi Kolinda Grabar-Kitarović najavila dolazak na sva sučeljavanja u prvom krugu (kažemo u prvom, ne u drugom – o tom potom)!? Koliko god da su to priželjkivali, oni su 1000% (da pretjeramo za jednu običnu nulu) bili sigurni da ona u sučeljavanja neće ni pod kakvim uvjetima pa se za njih taktički uopće nisu pripremili ni u verziji "Ž".

 

Širenjem demokratske utrke i sučeljavanja svih 11 kandidata (neka cvjeta 1000 cvjetova, ili barem 11), po mogućnosti i zajedno u nekoj dvorani na nekom sveučilištu, Kolinda Grabar-Kitarović bi dobila 7 patuljaka na svoju stranu (iako bi svi oni cijeli svijet uvjeravali da su oni svoji i samo svoji te ih tuđe bitke ne zanimaju). I to bi bilo točno. Ali statistika velikih brojeva učinila bi svoje. Isključivo u korist trendovski najslabijeg među najjačima. A to je Kolinda Grabar-Kitarović.

 

Ponovimo to još jednom vrlo jasno. Kolindi Grabar-Kitarović u ovom trenutku odgovaraju sučeljavanja svih kandidata zajedno. Kandidata je dovoljan broj da njezini glavni protukandidati zbog pravila sučeljavanja ne mogu biti dominantni koliko bi to mogli biti u sučeljavanju kad su u igri dva kandidata licem u lice. Uz to, sučeljavanja osiguravaju i vidljivost “malih” kandidata odnosno, samim tim, povećavaju njihov rejting. Kolinda Grabar-Kitarović si to može dopustiti iz razloga što ima najstabilnije biračko tijelo pa davanje važnosti “malim” kandidatima može imati samo učinak većeg otkidanja glasova Zoranu Milanoviću i Miroslavu Škori (točno tim redoslijedom) negoli njoj. Ako poneki mali kandidat i otkine nešto od nje, od Zorana Milanovića i Miroslava Škore neće se u korist svih malih kandidata otkinuti manje, nego više. Dakle, ona sučeljavanjem u apsolutnom smislu možda i gubi poneki glas, ali u relativnom smislu, imajući na umu status Zorana Milanovića i Miroslava Škore, u odnosu na njih – vjerojatno dobiva na razlici postotka!

 

Taktika Kolinde Grabar-Kitarović, baš zato što ju je Škoro učinio pozicijski ljevijom od sebe, treba biti poticanje širenja (a ne sužavanja) one "harmonike" koju Škoro kao svoj alat više ne može koristiti.

 

Umjesto toga, u njezinu se kampanju samoinicijativno upecao Andrej Plenković. Nepotrebno i kontraproduktivno. Jer on i jest tražena meta i Zoranu Milanoviću, i pogotovo Miroslavu Škori! I samo on može dodatno motivirati zbunjeno lutajuće rubne birače smještene između Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore da se ipak odluče za Miroslava Škoru.

 

 

Što su problemi, a što šanse Zorana Milanovića, vidjet ćemo u sljedećem dijelu analize. Čeka li nas još veći paradoks negoli je to "harmonika" Kolinde Grabar-Kitarović!?