logo Naslovna
naslov
JE LI SE POKRENULA ANKETNA KLACKALICA IZMEĐU PRVOG I TREĆEG?
: I. Relković, I. Tomljenović - : 9.12.2019.

Miroslav Škoro vs. Andrej Plenković


 

Sa svakim glasom koji izgubi Kolinda Grabar-Kitarović Miroslav Škoro naraste dvostruko (jer dobije taj isti glas). Zoran Milanović stoji sa strane i, kao i svaki dobri zafrkant s karakterom, povremeno malo "naloži vatre". Znamo da ima neke notirane dugove prema Kolindi Grabar-Kitarović iz svojih premijerskih vremena pa možda i pomalo uživa u naplati. Možda zato ni ne primjećuje da uz tu "vatru" koju dodatno "loži" ni njegova pozicija nije tako sigurna da ne bi uskoro i on morao zvati vatrogasce!

 

 

 

Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović nisu kandidati koji su (bili) u stanju ponuditi nešto neočekivano novo u svojim političkim identitetima (ili karakterima) pa su se strategije i taktike kampanje mogle slagati tek objavom kandidature nekog ozbiljnog trećeg, a takav se pojavio u liku Miroslava Škore. Samo je Miroslav Škoro u očekivane pozicije kandidata dviju vodećih i jasno pozicioniranih stranaka mogao unijeti određeni "nered". Samo je on mogao birati poziciju. I samo na temelju njegove odabrane pozicije imamo sliku odnosa koje je on slobodno izabrao i nametnuo u ovoj kampanji.

 

Te pozicije su sada zadane i više se u ovoj kampanji ne mogu mijenjati, nego samo što preciznije odrađivati. Pozabavit ćemo se tim odnosima tri vodeća kandidata, kao i taktikama koje im donose ili odnose prednost za drugi krug (o taktici za pobjedu ćemo unutar kampanje drugog kruga).

 

No, paralelno s onim što se sada događa, zanima nas i ono što se više ne može dogoditi, a moglo je potpuno drukčije odrediti predsjedničke izbore. U odnosu na odabranu poziciju, je li Miroslav Škoro imao i neku drugu mogućnost i kako bi sada izgledale kampanje i šanse Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića?

 

Budući da ovakvo ustavno rješenje ne smatramo dobrim za Hrvatsku (bez obzira na to tko obnaša tu funkciju), niti držimo da bi taj problem riješilo "popravljanje" koje je najavio Škoro, u analizi se nećemo baviti procjenama sadržaja koji nude kandidati, nego samo taktičkim potezima koji ih dovode bliže pozitivnom rezultatu (u ovom trenutku ulasku u drugi krug) ili ih od njega udaljavaju.

 

Miroslav Škoro zna negodovati što ga se smješta desnije od pozicije koju zauzima Kolinda Grabar-Kitarović, ali to mu nije nametnuto zbog nekog eventualnog njegova savjetnika ili njegovih (pa ni njihovih!) pojedinačnih izjava, nego zbog jasne orjentacije njegove kampanje na preuzimanje HDZ-ova biračkog tijela koje vodi Andrej Plenković, a ne Kolinda Grabar-Kitarović. A onaj tko se za to biračko tijelo bori s Plenkovićem, može biti samo desniji od njega. Od ručka s Ružom Tomašić do jamstva simpatizerima i članovima HDZ-a na netom održanom skupu u Lisinskom da u njemu imaju svoj izbor, od službene potpore Hrvatskih suverenista do Mosta, sve to (a ne tek izjave) jasno određuju i poziciju i taktiku Miroslava Škore kao "napad s desna".

 

Grafički ćemo prikazati dva različita puta koja je Miroslav Škoro mogao odabrati kad je odlučio kandidirati se za predsjednika države. Prvo ćemo prikazati onaj put koji on nije izabrao, a to je zauzimanje pozicije između Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića. Nakon prve ankete u kojoj se na visokih 9% našao bez ikakva definiranja svoje pozicije, uzmimo da je Škoro mogao izabrati poziciju takozvanog "desnog centra". Zbog prethodne "povijesti" Kolinda Grabar-Kitarović bi bila shvaćena kao desnija od njega. No zbog njezina naglog razlaza s tim dijelom birača oni bi svejedno svoj izbor vidjeli u Škori. Njihove glasove nije trebao "podebljavati" svojim izjavama. Dovoljne su bile pjesme. To je prvi paradoks. Mogao se smjestiti za milimetar prema centru od tada izrošadirane Kolinde Grabar-Kitarović, a svejedno joj uzeti sve razočarano (i "izdano") desno biračko tijelo.

 

Umjesto gostovanja kod Velimira Bujanca, u taktici "milimetar prema centru", njegove prve poruke nakon objave kandidature mogle su biti o zalaganju za radikalno popravljanje države prema civilizacijskim standardima 21. stoljeća. Razloga i tema ima napretek: zaustavljanje intelektualnog i demografskog egzodusa (odlazak mladih obitelji), neodrživost tereta glomazne države na leđima poduzetnika (koristeći i vlastita poduzetnička iskustva) i slično (da sad dublje ne ulazimo u sadržaj). Nijedna od tih tema ne bi razočarala one desne birače koji su mu tada prišli zbog razlaza s Kolindom Grabar-Kitarović, jer životni standard jest i suverenistička tema (ili bi barem trebala biti). I takvom bi kampanjom na temama budućnosti Miroslav Škoro brzo došao i do onih 13% i do 20%. Pogledajmo kako bi to izgledalo na linearnom prikazu u odnosu na sadašnje službene kandidate i raspone ključnih anketa, prvenstveno u odnosu na tri vodeća kandidata.

 

 

Borba za desne glasove Škori ni tada ne bi bila izvan dosega. Dapače, one koje je sama Kolinda Grabar-Kitarović razočarala (a oni bi rekli i izdala!) Škoro bi uglavnom imao na svojoj strani, jer mu oni uopće ne bi zamjerali što vodi i centrističku kampanju da dosegne kapacitet potreban za pobjedu. On bi za njih i dalje bio jedini izbor koji može iznijeti njihovu osvetu prema Grabar-Kitarović. On bi je, paradoksalno, mogao čak i namjerno gurati sve radikalnije desno, istodobno podsjećajući te birače da je ona baš njih iznevjerila. Njegova kampanja prema "desno" išla bi "kroz" nju, a ne kroz Andreja Plenkovića, kako je to sada. Predsjednika HDZ-a je mogao potpuno ignorirati, pa bi mu zadao daleko veće probleme u obrani Grabar-Kitarović, a i u otklonu od njega – Škore. I javno i pred svojim članstvom. Za to mu nije bila potrebna nijedna "desna" izjava. Pjesme iz njegove glazbene karijere i povremeni podsjetnik na njih bile bi mu sasvim dovoljne.

 

Istodobno bi imao i aktivnu centrističku kampanju koju sad nema (ili ima tek u nekim javno nepercipiranim tragovima). I u tom slučaju bi mogao voditi kampanju "kroz" te male kandidate (centrističke, protestne, pa čak i neke lijeve) gurajući razlog njihove kandidature u krivnju SDP-u i Zoranu Milanoviću. Tko nije znao bolje organizirati i voditi državu? Zoran Milanović. Tko nije ništa učinio za ovršene? Zoran Milanović. Tko se nije usudio ni dirnuti u tromo, neučinkovito i na pogodovanja koruptivnoj politici sumnjivo pravosuđe? Zoran Milanović. Svaki glas koji bi izgubio Milanović i koji bi zato došao Daliji Orešković ili Dariju Juričanu (pa čak u ovakvim okolnostima i Mislavu Kolakušiću) bio bi ujedno i glas približavanja Miroslava Škore Zoranu Milanoviću. A svaki glas koji bi s te strane došao i samom Škori bio bi dvostruk u odnosu na Milanovića (razmak se smanjuje za dva).

 

Sve teme socijalno pravednije države iz Škorinih usta išle bi bez velikih upitnika i u uši SDP-ovih birača. Bez apriornog zazora da dolaze od "opasnog desničara". Posebno bi te socijalne teme bile utemeljene ako Škoro kao poduzetnik to potkrijepi svojim primjerom redovne isplate solidnih plaća svojim zaposlenicima. I nije bitno bi li ti glasovi u prvom krugu došli Škori, nego bi u slučaju drugog kruga između Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore gotovo svi dolazili Škori. A sad su u slučaju takvog drugog kruga gotovo izjednačeni, što je zapravo paradoks koji je nahranio baš Škoro.

 

 

Harmonika (a ne tamburica) bio je Škorin sigurni dobitni instrument (iako može pobijediti i s postojećom taktikom ako tako odluči značajan dio HDZ-a)

 

Grafički smo strelicama koje od Škorine pozicije prolaze "kroz" male kandidate pokazali tko bi mu bio interesantan zbog glasova za drugi krug, ali i zbog obesmišljavanja njihove kampanje u prvom. Bespomoćna žrtva takvog Škore bio bi Zoran Milanović, posebno u drugom krugu. Takav Škoro bi preuzeo simpatije centra, bez ikakve mogućnosti da ovaj od njega stvara plašilo za ljevičare. Početak njegove kampanje simpatizirali su i Stjepan Mesić, pa na svoj način čak i Ivo Josipović. Efekt koji ćemo zbog gužve malih kandidata od centra na lijevo nazvati "harmonikom" (zamislite vrata, a ne glazbeni instrument) rezultirao bi time da Škoro, sa svakim novim potezom širenja sebe na teme centra, gura sve druge kandidate lijevo prema Milanoviću. Efekt ne završava samo time da su ti kandidati sve stisnutiji, nego se stišće i Milanovićev manevarski i birački prostor, jer ta strana harmonike prenosi pritisak i na njega samog. Pitanje bi li on danas imao i 20% da se Škoro opredijelio za takav put.

 

Tako pozicionirani Miroslav Škoro je mogao uoči predaje potpisa reći Dejanu Kovaču da ne cjepka biračko tijelo nepotrebnom kandidaturom, a da će ga on uzeti u svoj tim za praćenje ekonomskih politika kako bi mogao ispravno i kompetentno pratiti rad Vlade (jer, eto u Ustavu ima neko pravo predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja). Mogao je čak reći i Daliji Orešković da razumije njezinu fokusiranost na korupciju i da će njezine ideje i iskustva u području sukoba interesa vrlo rado primiti unutar svoje nadležnosti da se brine o svim granama vlasti (čl. 94. Ustava). Ma mogao je doći i na poneku presicu Darija Juričana, pa mu u ležernosti stand up komičara reći: "Kolega ja vas potpuno razumijem. Vi ste baš pravi vragolan, ali ja sam vas prokužio. Vi idete metodom klin se klinom izbija, pa kad korumpirate ama baš sve i svakoga, zapravo će korupcija nestati ko rukom odnešena". Darija Juričana je mogao za takvu prigodu pozvati i na svoj adventski štand da rasprave kome koliko ide ako je najam s nekoliko tisuća kuna skočio na sto tisuća kuna. Mogli su na presici uz kuhano vino, dijeliti postotke 'ko kome i koliko...

 

Škorina je kampanja mogla prijateljski ići "kroz" kandidate centra tako da ih dovede u poziciju u kojoj im on nije konkurent, nego čak dijeli njihove teme i zabrinutosti. Oni bi tako u javnosti ispali marginalni sebičnjaci koji mu otkidaju od biračkog tijela samo zbog vlastite samopromocije (a da to on ne bi morao nikad i nigdje eksplicitno izreći). Škoro bi tu bio dobitnik centra i u prvom, a posebno u drugom krugu. No prema svim tima kandidatima on sada ne može provocirati nikakvu komunikaciju, jer ga njegova fiksacija na HDZ u tome ograničava. A možda je čak mogao u svoju korist pridobiti i poneko odustajanje od kandidature, što bi mu pred samu službenu kampanju psihološki donijelo puno više poleta, negoli činjenica koliko taj nesuđeni kandidat koji odustaje uopće ima glasova.

 

Naime, treća strana, izvan HDZ-a i SDP-a, kad se iskristalizira kao dovoljno snažna, već samom inercijom skuplja glasove onih malih. Birači osjete kad treći može nagristi HDZ i SDP. SDP-ov kandidat ne može činiti to što taj “treći” (mogao je to ovaj put biti Škoro) može činiti. Birači svih drugih malih kandidata prirodno trče u pobjedničko krilo najjačem "trećem". Snažni “treći” može puno lakše prikupiti nove birače (dio apstinenata), negoli kandidati HDZ-a ili SDP-a. Pokušaju li kandidati HDZ-a, odnosno SDP-a, slijediti model tog “trećeg”, dodvoravajući se ostalim malim kandidatima, to je za njih čak i kontraproduktivno.

 

U finišu prvog kruga (a posebno u takvom raspletu drugog) mogao je i samog Milanovića pozvati na "čašicu razgovora" na svoj adventski štand s temom: vide li se socijalni problemi bolje iz Tača ili s Pantovčaka (naravno, ovakav poziv s mrvicom "zlobe" ima stand up-ovski potpis, jer je kuloarska konstatacija i među novinarima da je Zoran Milanović više bio u Taču nego u Banskim dvorima).

 

Da se tako pozicionirao, sada bi mogao i Antu Đapića odlično koristiti (posebno ako tko očekuje da upravo njemu odgrize 2-3%). Razni suverenisti, razočarani Kolindom Grabar-Kitarović, ionako bi bili ljuti na nekog tko odmaže potencijalnom pobjedniku, pa bi Škoro bez straha od bumeranga slobodno mogao Grabar-Kitarović gurati na sučeljavanje s Antom Đapićem, što bi mu donosilo samo još bolje pozicije za drugi krug, bez obzira na protukandidata.

 

Naravno, takav Miroslav Škoro, trebao bi biti stvarni nezavisni kandidat iza kojeg ne bi stajala nijedna stranka. Zahvalnost na potpori bilo koje stranke ostajala bi na razini kurtoaznog "hvala". Štandovi bi bili samo njegovi, lica u prvim redovima samo po njegovu izboru.

 

 

Glas za Kolindu Grabar-Kitarović glas je za Andreja Plenkovića

 

Miroslav Škoro nije odabrao takvu poziciju pa smo joj se malo detaljnije posvetili da se vidi razlika u odnosu na poziciju koju je on sam (ili u dogovoru s nekim – svejedno) legitimno odabrao. A to je pozicija da Kolindu Grabar-Kitarović napada s desna, a ne iz centra. Pogledajmo slikovito što to znači.

 

 

Poziciju Miroslava Škore najjednostavnije je definirati našom poznatom jednadžbom, koja u ovom slučaju glasi: glas za Kolindu Grabar-Kitarović glas je za Andreja Plenkovića. Zašto nam nešto što zvuči tako logično i tako neproblematično, ipak u uhu vibrira kao problem? Zato što se Škorina pozicija "napada s desna" logično razvija u smjeru rekonstrukcije HDZ-a. Škorino obraćanje HDZ-ovim biračima i članovima u Lisinskom jasnije je od njegova predsjedničkog programa. Borba za postplenkovićevski HDZ zasjenila je borbu za neku tamo besposličarsku funkciju na Pantovčaku.

 

Takvo obraćanje u Lisinskom bilo bi tematski nezamislivo da je Škoro odabrao onu centrističku verziju kampanje. Jednostavno – HDZ-ove probleme tada bi ostavio samom HDZ-u. U ovom slučaju to ne može ni da hoće. Sad kad se ovako pozicionirao, on i nema druge taktike osim izravnog napada na Andreja Plenkovića i Kolindu Grabar-Kitarović, i to točno tim redoslijedom.

 

A da u tome uspijeva, pokazuju i reakcije Andreja Plenkovića. Vidi se da on počinje preuzimati te poruke na sebe i uzvraćati na njih umjesto Kolinde Grabar-Kitarović, što je za njega iznimno rizično, jer u eventualni poraz Kolinde Grabar-Kitarović unosi previše samoga sebe. Ali to je samo kasni plod greške koju Andrej Plenković nije amputirao još uoči ljeta 2017. Tada je, umjesto koalicije s HNS-om trebao izabrati prijevremene parlamentarne izbore. Dobar rezultat bi ga ostavio u vjerojatnom savezništvu s Davorom Ivom Stierom pa bi i stranački izbori bili provedeni tada. Bez HNS-ovih koalicijskih tereta i povećeg ostatka "tuđih" zastupnika u vlastitim redovima koji ga koštaju današnje slabosti. Tada bi se karte za iduće četiri godine promiješale u njegovu korist. EU izbori bi išli u njegovu korist, a sad bi još imao dvije mirne godine do parlamentarnih izbora pa bi predsjednički izbori bili sporedni. Umjesto toga, sad mu se u krilo iskrcalo sve ono što više ne može suvereno kontrolirati, a najmanje Kolindu Grabar-Kitarović koja će vjerojatno još dva-tri puta prokomentirati svoj gaf s tortom, čisto da svakom od nas objasni sve njezine sastojke...

 

Škoro danas više nema manevarskog prostora za repozicioniranje prema centru pa i ne može ići drukčije nego dominantno prema onim HDZ-ovim biračima koji ne podupiru Andreja Plenkovića, koji više nisu baš previše sigurni u pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović. Njima se Škoro ne nameće samo kao rezervni kandidat, nego i kandidat kome daju dvostruki glas. Glas za predsjednika države i glas za promjene u HDZ-u.

 

Gdje je u tome Kolinda Grabar-Kitarović i pita li se nju više išta, vidjet ćemo u drugom dijelu analize.