logo Naslovna
naslov
ANALIZA 5
: BP - : 18.6.2019.

PREFERENCIJSKI PRAG JE PREVISOK: Broj marginalnih lista je prevelik, pa bi valjalo razmisliti o predkvalifikacijskoj obvezi prikupljanja potpisa za sve liste


Autori: Ivica Relković / Ivan Tomljenović / Marko Živković

 

 

Pogledat ćemo tablicu svih lista tako da (redoslijedom od prvoplasirane do posljednjeplasirane liste), uz prvorangirane kandidate, nižemo i sve one koji su ostvarili prijelaz preferencijskog praga. To su 33 prvorangirana kandidata i (samo!) još njih 15 koji su s ostalih mjesta na listama nadmašili preferencijski prag. Zanimljivo je pri tome da samo jedan od 33 prvorangirana kandidata nije uspio prijeći preferencijski prag – Tihomir Lukanić iz Živog zida (pa je i taj podatak samo još jedan kamenčić u mozaiku nesretnog mandata razdora).

 

Među preferencijski uspješnim kandidatima četvero ih je samo potvrdilo svoje drugo mjesto, tako da je broj onih koji su preferencijski napredovali za jedno ili više mjesta na kraju (samo) 11. Dakle, prosječno je, sukladno važećim zakonskim propisima, tek na svakoj trećoj listi jedan jedini kandidat preferencijski poremetio redoslijed liste. Od njih 11, čak 9 ih je napredovalo bez učinka osvajanja mandata ili probijanja na prvo mjesto (četiri na listama koje su dobile mandat – jedan na listi Živog zida i tri na listi Amsterdamske koalicije – i pet na listama ispod izbornog praga). Samo dvoje kandidata preferencijski su poremetili dobitni redoslijed ili ga ostvarili umjesto nekog drugog: Biljana Borzan koja je s dobitnog drugog skočila na dobitno prvo mjesto SDP-a i Ivan Vilibor Sinčić koji je s nedobitnog dvanaestog skočio na dobitno prvo mjesto Živog zida.

 

Zanimljivo je uočiti i kako je na prvih 14 lista prema izbornom rezultatu ukupno 28 kandidata prešlo preferencijski prag od 10%, dakle prosječno točno dva kandidata po jednoj listi. Nasuprot tome, na preostalih 19 lista ukupno je 19 kandidata prešlo preferencijski prag, dakle prosječno – a u ovome slučaju i stvarno – točno jedan kandidat na svakoj listi. I to isključivo prvorangirani kandidat na svakoj listi.

 

Sve u svemu, možemo govoriti tek o preferencijskom uigravanju i kandidata i birača.

 

 

Preferencijsko natjecanje ima smisla na listama koje imaju barem neku prividnu šansu ostvariti taj jedan jedini mandat. Stoga na tim listama pokušaj preferencijskog pozicioniranja makar na rezervno drugo mjesto ima nekog uporišta.

 

No, i dio onih kandidata koji se nalazi na listama bez ikakve realne šanse živi u uvjerenju važnosti svoje političke opcije pa pokušava doći do potpore javnosti. S obzirom na to da im je javnost sužena na amaterske razine društvenih mreža i vlastiti obiteljsko-poznanički krug, baš na tom terenu traže svoje bazične glasove. No biračko tijelo je znatno realnije od političkih ekshibicionista pa ni članovi obitelji i prijatelji u tajnosti glasovanja ne zaokružuju svoje najbliže koji su politički zabrazdili u redikulizam. Čime se to može potkrijepiti? Tablicom s preferencijskim rezultatima. Bilo bi očekivano da se na listama pri dnu izbornog rezultata lakše dolazi do dovoljnog (a brojčano zapravo maloga) preferencijskog broja glasova za preskakanje nekih drugih kandidata. Ako vam je za preferencijski prag potrebno od 50 do 100 glasova u cijeloj Hrvatskoj, to se čini dohvatljivo barem nekome na listi. No, kao što se na jakim listama najslabijem kandidatu lako događa rezultat manji od 1%, tako je i na najslabijim listama, gdje je lako doći do preferencijskih 2-3%, zapravo iznimno teško doći do preferencijskih 10% s bilo kojega mjesta osim prvog (tome pomaže i činjenica da su takve liste mahom one man show liste gdje najistureniji kandidat medijski nevidljive liste stoga ide na najvidljivije prvo mjesto). Tablica nam kaže da se bez ijedne iznimke to dogodilo, gledajući od dna prema gore, na nizu od 19 najslabijih lista!

 

Srednje jake liste bez osvajanja mandata (one liste koje barem neko predizborno vrijeme žive s nadom prijelaza praga), kao i dobitne liste, imaju prosječno barem jednog kandidata koji je (osim prvorangiranog) preskočio preferencijski prag od 10%, pa tako s nižerangiranog mjesta skočio na drugo (ako već nije bio na tom mjestu).

 

Prethodna tablica kao da nam još nešto sugerira – izbore s kvalifikacijskim predkorakom za sve liste, a ne samo kandidacijske liste grupe birača. Vidimo da su sve liste ispod osmog mjesta stranačke i koalicijske, pa se (jer ne moraju skupljati potpise) na izbore prijavljuju i stranke koje teško da više mogu skupiti i svojih vlastitih 100 osnivača. Postavlja se pitanje, zašto za svake izbore stranka ne bi potvrđivala svoje postojanje jednakim postupkom skupljanja (istog broja!) potpisa kao i kandidacijska lista grupe birača (nezavisna lista)? Ako je stranka postojeća i aktivna, onda ionako ima prednost (pred nezavisnim listama) kakve-takve mreže i organizacije. Da se koristio isti postupak za sve kao što su potpise morali skupiti Mislav Kolakušić i (u zadnji čas) Marijana Petir, sigurni smo da bi u izbornu utakmicu ušlo najviše 20 lista (a možda i manje od 15). To bi uozbiljilo i samu kampanju. Nadalje, to bi i javnim medijskim servisima omogućilo daleko kvalitetnije praćenje, a javnosti koliko-toliko uočljivije sadržaje kampanje i jasniji izbor između manjeg (ali kvalitetnijeg) broja lista. Sve liste zajedno ispod dvadesetog mjesta dobile su 30.040 glasova ili 2,8%. Kad to vidimo, možemo čak i vjerovati da bi manji broj lista i zanimljivija kampanja te oštrija borba za prijelaz praga, kompenzirala, pa možda bi čak i podigla, a ne smanjila ukupnu izlaznost!

 

 

Najslabiji preferencijski kandidati svih lista

 

Kao što pozornost skrećemo na preferencijski najjače kandidate, određene nam zaključke nude i najneuspješniji kandidati svih lista. Evo tablice, počevši od prvoplasirane HDZ-ove, pa do posljednje liste na prošlim izborima.

 

 

Kad je riječ o preferencijskim glasovima i našim prijeizbornim projekcijama, valja nam uočiti još nešto vrlo logično. Što je lista manjeg rezultatskog kapaciteta, time je svakome, pa i potpuno nepoznatom kandidatu, lakše ostvariti određeni preferencijski postotak. Dakako, to je zbog toga što mali apsolutni iznos broja preferencijskih glasova može lakše polučiti veći postotak negoli što je slučaj s nepoznati(ji)m kandidatima u mainstream masovni(ji)m strankama. Stoga je i očekivano da su najslabiji preferencijski rezultati kandidata svake od prvih 17 lista na ovim izborima redom manji od 1%, da nakon toga slijedi 7 lista kod kojih su najslabiji preferencijski rezultati gotovo pa naizmjenično malo iznad, malo ispod 1% te da na kraju dolazi 9 lista kod kojih su najslabiji preferencijski kandidati svi redom iznad 1% glasova od onoga što je dobila lista.

 

No, ovo o čemu govorimo dovodi do još nekih zaključaka koji nas vraćaju jačim listama i jačim kandidatima. Rast liste koja počiva na dominantnoj političkoj figuri povećava ujedno i preferencijski postotak te dominantne političke figure. Naime, uvijek postoji biračka jezgra određene liste kojoj je ta lista prvi, jedini i siguran izbor. Ta biračka jezgra poznaje dobar dio kandidata s liste i ima svog favorita (bilo zbog kandidata iz područja gdje birač živi, bilo zbog tema kojima se bavi, bilo osobnih simpatija iz tko zna kojeg razloga, poznanstva itd.). U toj biračkoj jezgri preferencijske karte su (uglavnom) zadane. No, kad lista raste, novopristigli birači ne postaju a priori trajni birači te liste, u prosjeku ne proučavaju kandidate liste i – što je ovdje ključ – postaju simpatiziri i birači određene liste najviše privučeni isturenom političkom figurom te liste. Vrijedi i obratno – u slučaju osipanja biračkog tijela neke liste, najbrže odlaze oni koji i ne poznaju baš kandidate određene liste, odnosno oni koji su listi nekoć bili privučeni zbog političkog frontmena te liste. Ovim se mogu objasniti neka sitna odstupanja unutar naših prijeizbornih preferencijskih projekcija. Primjerice, Ružu Tomašić i Božu Petrova stavili smo u istu skupinu dominantnih kandidata na listi na kojoj se nalaze i još neka politički poznata imena. No, tijek kampanje učinio je to da je Ruža Tomašića, zbog rasta liste (posebno u završnici kampanje) završila u kategoriji kandidata potpuno poistovijećenih s listom (u društvu Kolakušića, Petir, Orešković, Puljka) i sasvim smanjila onaj ionako ne prevelik preferencijski postotak (na primjer) Hrvoja Zekanovića. S druge strane je, zbog blagog pada liste Mosta, Božo Petrov završio na ispod preferencijskih 40%.

 

Isto tako, dogodilo se i da je Bojan Glavašević preskočio 10% (što gotovo sigurno ne bi bio slučaj da je START bio na oko 4% jer bi novi birači, oprimjerimo to i ovdje, primarno došli zbog Dalije Orešković, a ne zbog Bojana Glavaševića koji je svoju jezgru glasača već držao i na niskom rezultatu za listu očitovao jačim vlastitim preferencijskim postotkom). Dogodilo se i da su zbog pada liste stranke Milana Bandića i osipanja glasača koji u listi nisu baš toliko vidjeli Milana Bandića i lišili kandidate preferencijskog glasa, čak tri (od čega dva za dlaku) kandidata na njoj preskočila 10%, a Martina Bienenfeld osvojila 24% (njoj smo jedinoj predvidjeli, premda ne preglatko, prelazak preferencijskog praga). Tako je i Željko Glasnović, baš kao što smo i najavili (spominjući njegovo ime kao pogodno za to), u završnici kampanje svojim osebujnim stilom skrenuo na sebe i glasačku pozornost svojeg biračkog tijela dovoljnu za minimalni prelazak preferencijskog praga. Pa čak se i u odnosu na naša predviđanja nešto bolji rezultat Dubravke Šuice može tumačiti padom HDZ-a u završnici kampanje i tezom da nekadašnji HDZ-ovi glasači, koji su na ovim izborima zaokružili listu Marijane Petir, Suverenista ili Neovisnih za Hrvatsku, nisu oni koji bi čak i u slučaju ostanka pri svom izboru HDZ-a zaokružili spomenutu Dubrovkinju. No, usprkos svemu, i s HDZ-om na razini od gotovo 30%, Šuica bi ipak, premda dosta tjesnije, prešla prag.

 

U slučaju Amsterdamske koalicije, osim već prethodnih unutarstranačkih odluka, imali smo i sinergiju odličnog rezultata IDS-a čiji je kandidat samim tim ostvario i preferencijski maksimum te podbačaj svih ostalih dionika spomenute koalicije u ostatku Hrvatske. Da su ostvarena anketna predviđanja od oko 8% (računajući ovdje i neodlučne birača) iz vremena od otprilike mjesec dana prije izbora (što je i preko 50% više u odnosu na ostvareni rezultat), to bi bilo nužno izvan područja parlamentarne osme izborne jedinice, odnosno, možda još točnije, izvan Istre (jer je to područje svoj maksimum izvuklo i preferencijski ga usmjerilo svom stranačkom kandidatu). Samim tim, proširio bi se bazen glasova za nacionalno najpopularnije političare s liste – Anku Mrak Taritaš i Krešu Beljaka te smanjio preferencijski postotak Valtera Flege, premda ni u tom slučaju nipošto ne ispod praga, već na oko 25%.

 

I, na kraju, mali broj kandidata koji uspjevaju prijeći 10% preferencijskih glasova svoje liste te prilično jasna situacija oko toga da slabi kandidati srednjih i jakih lista uopće mogu lako dohvatiti i 2-3%, sugerira nam da bi se moglo razgovarati o spuštanju (ako ne i ukidanju) preferencijskog praga, čime bi se ohrabrila unutarstranačka natjecanja korisna na kraju krajeva i samim strankama, odnosno listama. Da je takvo natjecanje unutar vlastite liste imao HDZ, vrlo je vjerojatno da bi to polučilo bolji krajnji rezultat.