logo Naslovna
naslov
ANALIZA 4
: BP - : 16.6.2019.

PREFERENCIJSKI NAPREDAK: Europarlamentarni izbori ne koriste sve preferencijske potencijale, ali ih parlamentarni znatno raznovrsnije razvijaju


Autori: Ivica Relković / Ivan Tomljenović / Marko Živković

 

Preferencijsko glasovanje prvi put smo testirali na europarlamentarnim izborima 2013. Cilj takvog glasovanja je pružiti šanse kandidatima rangiranima na pozicije izvan objektivne mogućnosti prolaska na temelju mjesta na listi da se, pogurani glasovima birača, izbore za mandat. Zna se reći i da preferencijsko glasovanje daje mogućnost samim biračima neke opcije da promijene redoslijed koji je odredio stranački vrh, pa da tako nagrade neke kandidate koji nisu favoriti vodstva stranke. Pogledat ćemo stoga redom sve izbore u kojima smo imali mogućnost takvih glasačkih intervencija i vidjeti jesu li birači poremetili stranački zadane odnose.

 

 

Od 12 kandidata koji su osvojili mandate 2013. godine pet ih je prešlo preferencijski prag od 10% glasova vlastite liste (svi drugi ostali su ispod praga, pa su mandate dobili po izvornoj poziciji na listi te ih nismo naveli u tablici). Od spomenutih pet troje ih je ionako bilo na prvim mjestima (Šuica, Picula, Vuljanić), pa preferencijski nisu ni imali koga preskočiti, nego samo same sebe zaštititi temeljem te goleme startne prednosti. Još je jedan kandidat (Plenković) bio na drugom početnom mjestu koalicijske liste koja je imala rejting i za nekoliko mandata više od tog drugog mjesta, pa je ono bilo prolazno i bez preferencijskih glasova. Ostala je još samo jedna jedina kandidatkinja (Tomašić) sa startnim brojem šest koje je za tu koalicijsku listu bilo anketno rubno i nesigurno, ali je na kraju ipak osvojeno. Ona se probila na prvo mjesto zahvaljujući preferencijskim glasovima, iako bi u Europskom parlamentu završila i da nije dobila nijedan jedini glas, jer je i šesto mjesto ispalo prolazno, a nitko s nižerangiranog mjesta nije prešao preferencijski prag. To znači da nijedan eurozastupnik iz jednogodišnjeg ciklusa (2013-2014) nije do tog mjesta  došao s pozicije koje je bila izvan dosega osvajanja mandata već samim rangiranjem na listi.

 

Kad se pogledaju i prve sljedeće četiri liste ispod izbornog praga, vidi se da ni te liste (da su osvojile jedan mandat) ne bi poremetile ovu logiku preferencijske neučinkovitosti. Jedna od tih lista (HSS-HSLS) uopće nije imala nikog preferencijski uspješnog s mjesta nižeg od prvog. Dvije liste (nezavisna Jakovčićeva i Hrastova) imale su samo preferencijski uspješne kandidate na prvom i drugom mjestu, pri čemu su prvorangirani ionako bili bolji od drugorangiranih. Na kraju, samo je jedna od te četiri liste (HDSSB-ova koalicija) imala na trećem mjestu kandidata koji bi preskočio drugog, ali ne i prvog u lovu na mandat (pa to ionako ne bi imalo izvornog učinka i da je lista dobila jedan mandat)!

 

Možemo, dakle, zaključiti da na našim prvim testnim preferencijskim izborima nijedan kandidat s neprolaznog početnog mjesta nije ostvario preferencijski mandat.

 

 

Godine 2014. na prvi se pogled čini da je preferencijsko glasovanje napredovalo, jer je od pet kandidata koji su preskočili desetpostotni preferencijski praga samo njih dvoje (Plenković i Holy) bilo na prvom startnom mjestu. Ostalo troje kandidata bilo je na petom (Petir i Picula) i šestom (Tomašić) mjestu. No, opet su to bila prolazna mjesta za HDZ-ovu, pa i za SDP-ovu koaliciju (jer je Mimica ionako postao europski povjerenik).

 

Ni koalicijska lista HDSSB-a na čijem je čelu bio Milan Kujundžić ne bi donijela nikakvu promjenu da je dohvatila mandat, kao ni lista Laburista koji su ostali ispod praga. Tek koalicijska lista Nacionalnog foruma (šesta po rezultatu i treća prema redoslijedu nedobitnih) imala bi preferencijski dobitni učinak – europarlamentarka bi postala jedanaestorangirana Jadranka Kosor, a ne prvorangirani Nikica Gabrić.

 

No, neki su shvatili da preferencijsko glasovanje ne završava samo s efektom preskakanja s nedobitnog na dobitno mjesto, nego i podizanjem glasova za samu listu. Budući da su Ruža Tomašić i Tonino Picula bili najuspješniji preferencijski kandidati svojih koalicija 2013. godine, mogli su 2014. biti stavljeni na rubna mjesta da dodatno izazovu motivaciju svojih preferencijskih birača na izlazak i indirektno podignu i ukupni broj glasova same liste. I oba su kandidata te svoje uloge maksimalno odradili (i završili na prvim mjestima). A upravo to – jako ime na mandatno rubnom petom ili šestom mjestu na listi – HDZ nije imao ove godine. I to je platio gubitkom petog mandata.

 

Dakle, na izborima 2014. godine dobili smo prvi izvorni preferencijski mandat (Picula), ali se zbog odlaska prvorangiranog Nevena Mimice na mjesto europskog povjerenika i to peto mjesto svejedno pretvortilo u dobitno.

 

 

U HDZ-u ponavljaju da su ove godine planirali pet mandata (a dobili četiri). No, nisu poštivali logiku da se najviše planirano mjesto lakše osvaja ako se na toj rubnoj poziciji nalazi biračima poželjni kandidat koji privlači glasove kampanjom preferencijskog preskakanja ostalih kako bi dohvatio mandat. Uz prethodno profilacijsko skretanje stranke prema centru, možda i ponegdje kapilarno organiziranu potporu drugim desnijim opcijama, to nepostojanje preferencijske motivacije dodatno im je umrtvilo vlastito biračko tijelo. To se posebno može zaključiti iz činjenice da je HDZ-ova lista (između svih relevatnih lista iznad i malo ispod praga) bila preferencijski najneinteresantnija za vlastite birače, pa je statistički najjači preferencijski izbor bio – "nitko".

 

SDP se pak vodio logikom isticanja dvoje sigurnih kandidata na vrhu liste kao minimalnom prethodnom kvotom koja se brani (SDP je 2014. završio sa samo ta dva eurozastupnika!), a ostalo što bude. Ostatak liste začinjen je nizom preferencijski ravnopravnih kandidata što im je dalo nadu da im je treći mandat dohvatljiv već samim prijelazom preferencijskog praga. I doista, da je bilo tko dohvatio tih 10%, trećerangirani Predrag Fred Matić ne bi bio nepremostiva prepreka, a još manje četvrti "bonus mandat" koji je pao u krilo preferencijski slaboj Romani Jerković. Taktika da šanse ima i onaj sedmi i osmi i jedanaesti i dvanaesti kandidat stabilizirala im je biračko tijelo, jer nisu morali tražiti svoju preferencijsku sreću na tuđim listama (što bi se dogodilo da je Bernardić na listu stavio samo sebi odane kandidate). A vjerojatno se čak i preferencijskim preskakanjem unutar prva dva sigurna mjesta-mandata (Borzan pretekla Piculu) postigao pokoji natjecateljski "bonus glas", što se HDZ-ovoj listi nije dogodilo.

 

Suverenisti su kao koalicija s jednom izrazitom jakom osobom (jačom od stranaka koje su činile koaliciju) preferencijski čak i podbacili s drugim stranačkim kandidatima, a Mislav Kolakušić je ionako imao “ja” listu, pa nitko i nije imao šanse da se preferencijski izbori čak ni za mrvice (držimo da su i glasovi liste bez preferencijskog izbora, zapravo glasovi samog Kolakušića (za razliku od HDZ-ovih koji su dominantno "ničiji").

 

Amsterdamska koalicija igrala je na preferencijsko natjecanje kandidata raznih stranaka, pa su čak četiri osobe prešle preferencijski prag. Možemo čak zaključiti da bez Anke Mrak Taritaš i Kreše Beljaka (iako su tek za dlaku nadmašili taj prag) Amsterdamska koalicija ne bi prešla izborni prag, pa njihovi preferencijski glasovi nisu završili u rubrici “uzaludno”.

 

Jedina stranka koja je igrala na najjaču osobu na posljednjem mjestu, tu je logiku prvo uspješno naplatila mandatom, a zatim je sukobom oko tog mandata prosula svu svoju budućnost. U tri europarlamentarna ciklusa samo je mandat Ivana Vilibora Sinčića ostvaren preferencijskim glasovima, a ne prema startnoj poziciji na listi. I upravo je to postao mandat razdora! Problem je donio drugi preferencijski kandidat (Bunjac) koji nije bio planiran kao dobitni, a s petog se mjesta probio na drugo te tako blokirao izravnu predaju Sinčićeva izvornog mandata startno prvorangiranom Lukaniću. Taj, možda i zadnji parlamentarni i europarlamentarni mandat Živog zida koji će u povijesti svoje stranke osvojiti pokazao je da je moguće i preferencijsko prokletstvo, a ne samo dobitak.

 

Svi drugi preferencijski glasovi u tri europarlamentarna ciklusa samo su rotirali pozicije u okviru redoslijeda dobitnih mandata, ali nisu nedobitni pretvorili u dobitni. Njihova je, dakle, uloga bila više sekundarna (natjecateljsko izvlačenje dodatnih birača za cijelu listu), nego primarna (dobitak startno nedobitnog mandata).

 

 

Parlamentarni izbori – preferencijsko natjecanje za ozbiljno, a ne za šminku

 

Preferencijsko glasovanje imali smo dva puta i na parlamentarnim izborima (2015. i 2016.), pa ćemo pogledati kakvi su tu učinci na znatno većem broju mandata (uzimamo 10 izbornih jedinica, odnosno 140 mandata), negoli je to broj europarlamentarnih.

 

 

Odmah smo izdvojili samo one mandate koji su plod preferencijskog preskakanja redoslijeda s nedobitnog na dobitno mjesto. Vidimo da je takvih slučajeva bilo pet 2015. godine. Dakle, pet kandidata osvojilo je izvorni mandat prema preferencijskim glasovima, a ne na temelju prolazne pozicije na listi.

 

Preferencijsko glasovanje kao prednost male stranke u koaliciji s velikom prvi je shvatio HNS. Naime, velika stranka na listi od 14 kandidata i s očekivanjem 5, 6 ili više mandata, teško može imati više od 2 preferencijski uspješna kandidata, pa mala stranka može izlobirati jedno mjesto na prolaznoj poziciji, a na svojeg drugog startno neprolaznog kandidata fokusirati preferencijsku kampanju i tako uhvatiti dva mjesta tamo gdje samostalno ne bi dobila nijedno! HNS je na taj način od SDP-a dobivao 5-6-7 sigurnih, a onda hvatao još po dva preferencijska mandata i 2015. i 2016. godine. Zanimljivo da to nisu znali (ili nisu vjerovali u vlastiti kapacitet) ostali SDP-ovi partneri (primjerice HSU). Hrelja, je primjerice, "igrao na sigurno", pa je za sebe uzeo prolazno mjesto u VIII. izbornoj jedinici, umjesto da je u (primjerice) prvoj tražio prolazno mjesto za nekog svojeg člana, a sebe u osmoj stavio na rulet neprolaznog mjesta, a onda ga izvukao fokusiranim preferencijskim glasovima u svojoj domicilnoj županiji (i 2015. i 2016. bio je treći na listi, a oba puta je dohvatio oko 8% preferencijskih glasova – znači trebalo je malo hrabrosti za 14. mjesto i malo animiranja vlastitih birača za još 2-3% preferencijskih glasova, što nije bilo nedohvatno).

 

U HDZ-ovu slučaju do dva se izvorna mandata s neperspektivnih pozicija došlo u unutarstranačkim nadmetanjima, ali u tome ne vidimo nikakvu stranačku taktiku na izborima 2015., nego je to plod individualnih postignuća. Možemo, dakle, zaključiti da su dva HNS-ova preferencijska mandata na SDP-ovoj koalicijskoj grbači (Mrak Taritaš i Štromar), planska, a dva interna HDZ-ova individualno-slučajna.

 

Preostalo je da prokomentiramo i preferencijski izvorni mandat Bože Petrova, koji vidljivo odskače postotkom kakav nije viđen ni na europarlamentarnim ni parlamentarnim izborima od kad imamo preferencijsko glasovanje. Postavljanje najjačeg kandidata na neprolazno posljednje mjesto u ovom slučaju već za analitičare predstavlja znak da je riječ o namjeri, a ne slučajnosti. Budući da to nije slučajna odluka, nego taktički potez s namjerom da se birače izazove na plebiscitarnu potvrdu simpatije prema cijeloj listi (a ne samo jednoj izbornoj jedinici!), moramo konstatirati da taj potez ima svojeg autora. A zatim moramo priznati (sada ne kao analitičari – autori ovog članka) da su idejni tvorci tog Mostova poteza i preferencijske kampanje na prvoj osobi kao zadnjoj, potpisnici ovog teksta. Naime, bili smo sigurni (proučavajući dotadašnje preferencijske neiskorištene potencijale) da će stavljanje vodećeg kandidata na posljednje mjesto biti snažan poticaj Mostu kao takvom. Ali prvi je korak bio "nagovoriti" Ivana Kovačića da prihvati prvo mjesto na listi, za koje su tada svi automatski mislili da pripada Petrovu. I da s prvog mjesta vodi preferencijsku kampanju za – Petrova na zadnjem mjestu! A bilo je to u trenutku kad se Mostu još nije davao nijedan mandat na izborima, nego samo perspektiva nove nade. Ivan Kovačić, prvi istinski altruist među Mostovim zastupnicima, odradio je to savršeno. I taj je rezultat do sada neusporedivo najbolji preferencijski rezultat nekog kandidata sa startno neprolazog mjesta na svim dosadašnjim izborima.

 

 

Na prijevremenim parlamentarnim izborima 2016. godine postignut je značajan procvat preferencijskih uspješnih rezultata. Samo je na posljednjim mjestima bilo sedam kandidata s preferencijskim rezultatima iznad 10%, a čak ih je šest to okrunilo mandatima. Još su u mandate pretvorena dva druga i po jedno peto, sedmo, osmo i jedanaesto mjesto. Sveukupno je to dvanaest izvornih čistih preferencijskih mandata. A tu je i pet rezervnih preferencijskih mjesta koja su ostvarila prednost zamjenskog izravnog ulaska u Sabor u slučaju odustajanja izvornog zastupnika (a jedan takav – Lackovićev – je i realiziram).

 

Spektar kandidata s preferencijskim uspjehom sada se proširio, pa imamo sve vrste koje smo imali na svim dosadašnjim izborima zajedno (one koji brane ciljanu poziciju na listi kao maksimalni očekivani rezultat, one koji dodatno vuku listu na mandat više, one koji nose listu s prvog mjesta, one koji ciljano uzimaju zadnje mjesto kao preferencijski najvidljivije...) . Dodali bismo sada još i preferencijske potencijale kandidata koji nisu po volji vodstva stranaka, ali su plod kompromisa (HDZ-ova parlamentarna lista 2016. i SDP-ova europarlamentarna lista 2019. godine). Upravo neki od njih birali su zadnja mjesta kao preferencijski najbolja (izuzevši prva mjesta koja se i ne mogu zvati preferencijskim, nego privilegiranim mjestima). Preferencijski potencijal može se već promatrati i kao alat za uspješno lobiranje unutarstranački homogenih frakcija, pa čak i kao poluga za nametanje negativne (a ne samo pozitivne!) selekcije.