logo Naslovna
naslov
ANALIZA 3
: BP - : 14.6.2019.

PREFERENCIJSKE SLASTI I MUKE: Različite izborne taktike i velikih i malih, kad dobitnici postanu gubitnici


Autori: Ivica Relković / Ivan Tomljenović / Marko Živković

 

Želimo li biračima dati dodatni motiv za izlazak na izbore, trebamo ih učiniti bližima svojim kandidatima. To je moguće, makar djelomično, postići preferencijskim glasom kao dodatnom mogućnošću izbora osobe, a ne samo liste ili stranke. Time se članovima, simpatizerima i drugim biračima unutar biračkog tijela određene političke opcije daje mogućnost da barem djelomično korigiraju poredak koji je odredio predsjednik ili vodstvo stranke. Je li to alat koji će i kvalitetnije kandidate stavljene na niža mjesta progurati prema višima ili će samo natjerati kandidate da postanu medijski atraktivniji, politički estradiziraniji i javno (pre)poznatiji (ne nužno i bolji), možemo raspravljati – ali ipak taj alat ima svoju svrhu čak i u samom podizanju izlazosti. Da nemamo preferencijski glas, pitanje je bismo li na europarlamentarnim izborima bili "samo" pri dnu ili sigurno na samom dnu europske ljestvice izlaznosti. No, nisu sve liste posložene tako da izazovu preferencijsko natjecanje među kandidatima. Postoje neke stranačke liste koje to gotovo da destimuliraju (takva je bila HDZ-ova) i neke koje to izrazito potiču (takve su u pravilu koalicijske, kao što je to bila Amsterdamska). U ovoj i nizu sljedećih analiza preferencijskih rezultata, vidjet ćemo na raznim listama različite efekte mogućnosti preferencijskog glasovanja.

 

 

Lijevi nam stupac prve tablice samo konstatira službeni redoslijed kandidata koji su ušli u Europski parlament prvenstveno na temelju rezultata same liste, a onda sekundarno i na temelju vlastitih glasova na svojoj listi. Zato je u toj tablici Karlo Ressler na prvom mjestu, jer je to mjesto pripalo HDZ-u, a on je na HDZ-ovoj listi bio ne samo prvi, nego i preferencijski najjači kandidat. Zato je u toj tablici Biljana Borzan druga, jer je SDP-ova listi prema D'Hondtu dobila drugo mjesto, a njoj je to pripalo upravo prema preferencijskom broju glasova na temelju kojih je pretekla prvog kandidata sa svoje liste Tonina Piculu. Dakle, da je SDP dobio samo jedan mandat, onda bi bez njega ostao prvorangirani Picula.

 

Budući da je za preferencijski skok potrebno ostvariti najmanje 10% glasova od ukupnih glasova liste, možemo vidjeti da su među četiri HDZ-ova eurozastupnika samo kandidati s prva četiri mjesta i to još tako poredani da nije došlo čak ni do zamjene redoslijeda. To je izravni dokaz da lista nije bila postavljena, a ni kampanja odrađena tako da motivira preferencijsko natjecanje. Ta odluka vrha stranke je njihov izbor u koji nećemo ulaziti, ali možemo konstatirati da takva lista stoga nije ni mogla motivirati birače na dodatni efekt izlaska na izbore. Potpuno legitimno možemo pretpostaviti da je to barem jedan od razloga što je u konačnici HDZ ostao kratak za nekoliko tisuća glasova i doživio gubitak petog mandata.

 

SDP-ova je lista bila ukupno slabija za oko 45.000 glasova od HDZ-ove (pirovski pobjednonosne), ali kad dobitne kandidate poredamo po broju preferencijski glasova (a ne po D'Hondtovoj poziciji na listi) vidimo da je prvo dvoje SDP-ovih kandidata preteklo svoje HDZ-ove "parove" prema zajedničkom broju glasova (čak za 31.007 glasova). Prema D'Hondtu smo imali redoslijed HDZ-SDP-HDZ-SDP, a prema broju preferencijskih glasova to se četvero kandidata obrnuto poredalo: SDP-HDZ-SDP-HDZ. Prvih dvoje vodećih HDZ-ova kandidata nisu imali preferencijsku motivaciju, pa je daleko poznatija Dubravka Šuica na drugom mjestu jedva prešla preferencijski prag, dok se između Borzan i Picule dogodilo makar i prividno natjecanje. Slično je preferencijski demotivirajuće bilo i na nižim HDZ-ovim mjestima, a preferencijski motivirajuće na SDP-ovim, pa je i trećeplasirani SDP-ov kandidat jači od trećeplasiranog HDZ-ovog.

 

Na ostalim listama borba je bila samo za jedno europarlamentarno mjesto, pa su s tri liste prošle prvorangirane osobe ujedno i kao preferencijski favoriti. Od toga dvoje ih je bilo toliko izrazito preferencijski potentno da se može reći da su to bile njihove osobne liste (Kolakušić i Tomašić).

 

Samo je jedan kandidat, od svih dvanaest, bio rangiran tako da bez preferencijskog modela glasovanja ne bi mogao do Europskog parlamenta – Ivan Vilibor Sinčić. On se do tog jedinog mjesta za Živi zid probio s dvanaestog mjesta. Iako je to bilo očekivano i taktički postavljeno tako da samo umjetno izazove osjećaj natjecanja i time povuče dodatni dio birača (pa je sasvim opravdano i pitanje bi li Živi zid bez njega na listi i prešao prag), trebamo konstatirati da je to jedini kandidat koje je materijalizirao preferencijsko glasovanje mandatom koji inače ne bi ostvario. Zbog poslijeizbornih pucanja Živog zida na kraju će to tako i biti, pa u Europski parlament neće prvi s liste (kako su komunicirali), jer mu se dodatno ispriječio drugoplasirani Branimir Bunjac prešavši prag od 10% preferencijskih glasova, zbog čega predsjednik stranke Sinčić ne može predati mandat onome s liste kome bi htio. Bunjac je tako jedini drugoplasirani preferencijski kandidat od svih lista čiju se poziciju ne može zaobići u predaji mandata bilo kome drugom. U tom slučaju imamo paradoks da je preferencijska motivacija koja je možda Živom zidu i osigurala prijelaz praga i osvarenje tog mandata, ujedno bila i kobni okidač njegova raspada.

 

Zapravo, možemo reći da je preferencijsko glasovanje HDZ-u možda izbilo jedan mandat (zbog odluke ignoriranja preferencijskog skupljanja glasova), SDP-u darovalo taj isti mandat (zbog preferencijskog mogućeg bonusa glasova za same kandidate, koje glasove ne bi povukla sama lista), a Živom zidu donijelo mandat razdora.

 

 

U drugoj smo tablici desni stupac iz prve tablice samo još dodatno "izmjerili" ne samo postotkom od glasova vlastite liste, negoli i težinom u odnosu na sve glasove dobitnih lista, kao i u odnosu na važeće glasove svih lista. Vidimo da se na samom dnu tablice nalazi nekoliko kandidata (HDZ-a i SDP-a) koji zaista nisu svojim imenima opravdali visoke i za njih prolazne startne pozicije na listama. Pokušat ćemo stoga za te dvije liste vidjeti kakve bi se promjene dogodile da preferencijski prag nije tako visok ili da ga uopće nema.

 

 

Samo dvije liste dale su više od jednog eurozastupnika (HDZ-ova i SDP-ova), pa smo u gornjoj tablici provjerili kako bi izgledao kapacitet preferencijskog natjecanja da ne postoji prag od 10%, nego da se svi kandidati na kraju rangiraju prema samom broju preferencijskih glasova. Vidimo da bi u slučaju HDZ-a i SDP-a došlo do po jedne promjene. Umjesto Tomislava Sokola (početno trećerangiranog) HDZ-ov bi europarlamentarac bio Danijel Marušić (jedanaestorangirani kandidat na listi), dok bi SDP-ova eurozastupnica postala Mirela Holy (također jedanaestorangirana), umjesto Romane Jerković (četvrtorangirane). Njihova usporedba nam možda govori da bi taj prag od 10% ipak trebalo korigirati, jer je Marušić i više nego dvostruko preferencijski jači od Sokola, a Mirela Holy je od svoje kolegice gotovo deset puta preferencijski jača, pa joj to nije pomoglo da je preskoči. Pri čemu trebamo imati na umu da ne uspoređujemo kandidate marginalnih, nego vodećih lista na izborima na kojima je preferencijsko natjecanje konkurencijski žešće, pa samim time i relevantnije.

 

 

Uvođenjem preferencijskog glasovanja ne postiže se potpuna biračka opredjeljenost za kandidate, nego se dio glasova i dalje ostvaruje i bez preferencijskog izbora među kandidatima. To su glasovi onih birača kojima je lista toliki prioritet da su im sama imena na listi sekundarna. No, lista koja ima veći broj takvih "općih" glasova ujedno je i lista s manjim potencijalom privlačenja rubnih, nesigurnih i nužno dodatno motivacijski obilježenih glasova. Takve glasove lakše je dobiti ako im je, osim same liste, i neko ime na listi dodatni motiv za izlazak na izbore, a onda i presudno za konačno davanje glasa listi na kojoj se nalazi favorizirano ime.

 

Od svih dobitnih lista HDZ-ova je bila izrazito preferencijski nemotivirajuća lista, što nam pokazuje postotak glasova samo za listu, bez ikakvog preferencijskog izbora. Takvih je glasova HDZ dobio 92.780 (38,01%), što je za 39.921 glas više od preferencijski prvoplasiranog Resslera ili čak za 8.130 više od zajedničkog preferencijskog rezultata Resslera i Šuice. S druge strane, svaki od dva prvoplasirana SDP-ova kandidata dvostruko je jači od nepreferencijskih glasova SDP-ove liste. Ali i cijela SDP-ova preferencijska strana prepustila je nepreferencijskom ostatku samo 29.604 glasa ili 14,73%.

 

Pretpostavljamo da bi i Živi zid s Ivanom Pernarom na listi (nebitno na kojem mjestu) svoj preferencijski kapacitet ne samo upotrijebio za veći ukupan rezultat, nego i za smanjenje nepreferencijskih glasova kojih je bilo čak  33%. Da je Ivan Pernar bio na listi, možda Branimir Bunjac ne bi prešao preferencijski prag, a Živi zid bi vjerojatno bio na pozitivnom dnu tablice nepreferencijskih glasova. I možda danas ne bi bilo raskola u Živom zidu, jer bi Ivan Pernar vjerojatno bez problema svoje mjesto prepustio sljedećem kandidatu. Ili bi njegov odlazak u Europski parlament za Živi zid bio toliko neupitan da se ne bi ni otvorio vrtlog razdora.