logo Naslovna
naslov
ANALIZA 1
: BP - : 10.6.2019.

Izlaznost u Hrvatskoj i Europi


Autori: Ivica Relković / Ivan Tomljenović / Marko Živković

 

 

Europski prosječni rast izlaznosti za 8,33% u odnosu na skromni hrvatski rast za 4,61%, može se definirati i kao hrvatski komparativni pad u odnosu na druge države

 

Opsežnu analizu rezultata izbora za Europski parlament u Hrvatskoj 2019. godine započet ćemo osnovnim usporedbama izlaznosti svih naših dosadašnjih EU-izbora izbora (2013., 2014. i 2019.) te usporedbom izlaznosti u Hrvatskoj s drugim članicama Europske unije (2014. i 2019.)

 

 

 

Hrvatska je prve svoje izbore za Europski parlament imala 2013. godine, birajući na godinu dana (do općih izbora u cijeloj Uniji) svojih 12 eurozastupnika, dok se 2014. biralo njih 11. Ove smo godine opet birali 12, ali će dvanaesti mandat biti aktiviran kada (i ako) Velika Britanija izađe iz Unije.

 

 

Od prvih izbora na kojima smo imali vrlo nisku izlaznost (20,83%), imamo lagani rast na svakim novim izborima (oba puta je to povećanje za 4,5%), ali još smo uvijek pri samom dnu u odnosu na druge članice Europske unije. Prvi smo put imali i izrazito velik postotak nevažećih listića (više od 5%), što je jednim dijelom moguća posljedica stvarnih pogrešaka zbog prvog preferencijskog glasovanja u Hrvatskoj, a dijelom je kod nekih birača to možda bio i refleks protesta protiv ulaska u Europsku uniju.

 

Danas, međutim, niska razina izlaznosti sigurno nema uporište u euroskepticizmu, nego u indiferentizmu i osjećaju – naročito među mladima – da glas na europarlamentarnim izborima ni na što ne utječe u njihovu životu. A takvo raspoloženje posebnu potenciraju i sami politički akteri (stranke i kandidati) koji u javnim kampanjama (ne samo predizbornim) često samo pokazuju na temelju kolikog neznanja, površnosti i neuvjerljivosti samouvjereno traže slijepu potporu građana. Nažalost, ni Hrvatska samu sebe strateški nije jasno postavila u odnosu na vlastitu budućnost kao takvu (kao država i kao članica EU), pa se ne znamo politički tako ponašati da razlikujemo politike nacionalnog nadstranačkog interesa s jedne strane i legitimno različite poglede na hrvatsko društvo kao dio europskog društva s druge strane.

 

Plavo – države stare demokracije / crveno – postkomunističke države / ljubičasto – izlaznost na razini EU

 

Kad promatramo izlaznost u 2019. godini u odnosu na 2014. vidimo golemi skok u većini država te samim time veliki prosječni rast na europskoj razini  (s 42,61 na 50,94%). Potenciranje određenih "vrućih tema" (migracije, terorizam...) izazvalo je strah od radikalizacije europske političke scene, pa se zbog efekta spojenih posuda dogodio i veći izlazak birača na cijelom spektru, a ne samo na desnici. Dominacija pučana i socijalista je oslabila, ali umjesto isključivog rasta krajnje desnice ili krajnje ljevice, što se nametalo kao opasnost, došlo je do šireg raslojavanja europske političke scene od čega su korist imale i liberalne i zelene i konzervativne grupacije.

 

Tablica jasno pokazuje Europsku Uniju dvije participativne svijesti: u državama stare demokracije izlaznost je dominantno natprosječna, jer je i zainteresiranost za europske politike prisutnija u javnosti, dok su zemlje komunističke prošlosti gotovo sve ispod prosjeka, gdje u odnosu na teme traženja svojeg mjesta u takvoj Europi dominiraju teme financijske korisnosti i povlačenje sredstava iz EU fondova kao opravdanosti članstva. I dalje u zraku ostaje pitanje što trebamo činiti da se te dvije Europe približe i ravnopravno "dožive" od samih građana-birača.

 

Kad je riječ o samoj izbornoj zainteresiranosti birača, valja primijetiti da se 2019. ipak dogodio veliki napredak u nekim postkomunističkim državama. Iako su one još uvijek dominantno u donjem dijelu tablice, ipak se počeo događati "zip" efekt od sredine tablice prema dolje. Naime, dok smo 2014. imali gotovo jasno podijeljenu izlaznost na natprosječnu gornju "plavu" (zemlje stare demokracije) i ispodprosječnu "crvenu" (postkomunističke države) donju polovicu tablice, sada se u srednjem dijelu tablice događa naizmjenično nizanje država stare i nove demokracije. Budući da je ukupna izlaznost narasla za više od 8%, malo u kojoj je državi došlo do značajnijeg pada izlaska birača na izbore. Iako su i neke "plave" države znatno narasle (Španjolska golemih 15,99%, Austrija za 13,91%, pa čak i Njemačka za respektabilnih 13,31%), još više je to bio slučaj s nekim državama na istočnom dijelu bivše europske granice. Poljska je rasla za nevjerojatnih 21,85% (što je gotovo udvostručena izlaznost u odnosu na prethodne izbore), Rumunjska za čak 18,63%, Mađarska za 14,39%, pa čak su znatno rasle i Češka (10,42%) i Slovačka (9,69%) koje su i dalje ostale na dnu, ali su s gotovo udvostručavanjem izlaznosti popravile vlastitu sliku u ogledalu. Francuska je izgleda država koja diktira europski prosjek, jer je i 2014. i ove godine njezin rezultat preslik te prosječne europske izlaznosti.

 

Hrvatska je u tablici izlaznosti rasla samo u odnosu na samu sebe iz 2014. No naš korak za nešto manje od 5%, zapravo nas je u odnosu na druge koštao pada za još jedno mjesto na toj komparativnoj ljestvici (bili smo 24., a sad smo 25.). Od prosječne smo izlaznosti 2014. godine bili udaljeni 17%, a sada je to 21%! Kao i u nekim drugim područjima i prema nekim drugim parametrima mi očito rastemo nekonkurentno i neučinkovito.