logo Naslovna
naslov
INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE (II)
: Marko Živković - : 6.5.2019.

Imenovanje Europske komisije - Spitzenkandidati


Glavni je posao Hrvatskog Sabora donošenje zakona u cijelom mandatu od četiri godine. Ipak, u kampanji za parlamentarne izbore dominira jedna njegova odluka koja se donosi na samom početku mandata – izbor Vlade. Političke stranke koje se natječu na parlamentarnim izborima redovito predlažu kandidata za Predsjednika Vlade i obećavaju da će upravo on biti taj ako oni pobijede na izborima. Birači kao da biraju premijera umjesto saborskih zastupnika.

 

Je li tako i kod euro-parlamentarnih izbora? Formalna procedura konstituiranja „vlade“, odnosno Europske komisije, vrlo je slična modelu u Hrvatskoj i u drugim parlamentarnim državama. Predsjednika Komisije nakon provedenih euro-parlamentarnih izbora predlaže „predsjednik“, odnosno Europsko vijeće, a o njemu i cijeloj Komisiji glasuje novi Europski parlament. U Hrvatskoj, kao i u većini drugih parlamentarnih država, navikli smo da je uloga predsjednika pri tome tehnička, on kao nekakav robot prima potpise i broji glasove, te predlaže kandidata koji objektivno ima većinsku potporu u parlamentu. Niti to u prošlosti nije bilo tako. Izvršnu vlast u državi, ako je nije provodio sam kralj, provodio ju je kraljev stručni namjesnik. Demokratski izabran donji dom parlamenta tog je namjesnika najprije samo potvrđivao, da ne bi došao netko potpuno neprihvatljiv narodu. Moć se kroz povijest spuštala, i danas glavnu izvršnu poziciju biraju demokratski izabrani parlamenti, a kralju ili predsjedniku preostala je tehnička uloga.

 

Europska je unija do izbora 2009. jasno funkcionirala po starom modelu. Predsjednika Europske komisije imenovalo je Europsko vijeće (dakle, "predsjednik") gotovo neovisno o rezultatima euro-parlamentarnih izbora, vodeći samo računa o tome da kandidat glatko prođe u Europskom parlamentu. Parlament kao kolektiv zastupnika iz raznih država i raznih političkih opcija nije niti imao neke svoje konkretne kandidate. Tu se očituje opće načelo donošenja odluka u Uniji, sve važne odluke donose predstavnici država u nekom od vijeća i predstavnici birača u Europskom parlamentu.

 

To se bitno mijenja na izborima 2014. Europske stranke koje su se natjecale na euro-parlamentarnim izborima počele su se ponašati kao i kod ostalih (državnih) parlamentarnih izbora, nominirale su spitzenkandidate (njem. Spitzenkandidat – vodeći kandidat) i obećale biračima da će (ako oni pobijede) upravo taj biti idući predsjednik Europske komisije. Nakon izbora Europsko vijeće dovedeno je pred gotov čin. Stranka koja je dobila većinu u Europskom parlamentu očekivala je da njihov spitzenkandidat bude predložen od Europskog vijeća. Ako Europsko vijeće, sastavljeno uglavnom od posredno izabranih premijera, to ne napravi, ispada da to nije demokratsko ponašanje jer ne poštuje volju birača koji su neposredno glasovali upravo za takav program europske stranke. Europsko je vijeće 2014. godine pristalo na takvo odlučivanje i predložilo za predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera, spitzenkandidata Europske pučke stranke koja je dobila najviše mandata u Europskom parlamentu. Tako smo imali prilike uživo gledati povijesni proces spuštanja moći s „gornje“ institucije Europskog vijeća na „donji“ Europski parlament. I to bez ikakve promjene pravila, naprosto se radilo o političkom pritisku argumentiranom demokratizacijom.

 

No postoje i mišljenja koja osporavaju demokratičnost modela spitzenkandidata. Pitanje je, smatraju oni, glasuju li zaista birači za spitzenkandidate? Hoće li hrvatski birač ovaj mjesec glasati za Europsku pučku stranku, odnosno njihovu članicu iz Hrvatske HDZ, zato što podržava spitzenkandidata Manfreda Webera za predsjednika Europske komisije? Ili, hoće li glasovati za SDP jer podržava Fransa Timmermansa? Ne samo u Hrvatskoj, i birači iz ostalih država slabo znaju tko su uopće ti kandidati. Sve analize pokazuju da će globalno gledajući Europska pučka stranka opet osvojiti relativno najviše mandata, što se moglo i predvidjeti, jer birači u prosjeku tako glasuju u svojim državama ne mareći za spitzenkandidate. Hoće li onda Manfreda Webera u bitnome izabrati birači Unije, ili ga je izabralo interno članstvo jedne od europskih stranaka? A od njih ipak veći legitimitet ima Europsko vijeće sastavljeno od predstavnika država izabranih demokratskom procedurom koji imaju zadaću štititi nacionalne interese svojih država.

 

Dodatni su argumenti protiv modela spitzenkandidata oni praktične i stručne prirode. Dok su u Hrvatskoj saborski zastupnici gotovo beskonačno lojalni svome predsjedniku kojeg žele vidjeti na čelu Vlade, pitanje je koliko čvrsto zastupnici europske stranke podržavaju svoga spitzenkandidata, ili bi lako, a ponekad i radije, podržali drugog kandidata kojeg predloži Europsko vijeće. Jasno je da Europsko vijeće neće predložiti nekoga iz suprotnog političkog spektra pobjedničkoj struji u Europskom parlamentu. Nadalje, argumentiraju protivnici modela spitzenkandidata, Europsko vijeće manje je i operativnije tijelo sastavljeno od čelnika izvršne vlasti, te ima više iskustva i jasniji pregled dobrih kandidata za najvišu izvršnu funkciju Unije, birajući bilo među svojim članstvom, bilo među bivšim članovima Europskog vijeća, svojim suradnicima i sl.

 

Zbog ovih je argumenata budućnost modela spitzenkandidata neizvjesna. Europske su stranke i za ove izbore imenovale spitzenkandidate, ali ne sve. Razumljivo, najveći je pobornik modela spitzenkandidata Europska pučka stranka, dok su ostale suzdržanije. Europski je parlament prošle godine donio neobvezujuću rezoluciju da neće prihvatiti niti jednog kandidata koji nije bio spitzenkandidat neke od europskih stranaka. No Europsko je vijeće najavilo da se neće smatrati obvezanim tim modelom, i da mogu predložiti bilo koga svojom diskrecijskom odlukom, iako su neki njegovi članovi uvjereni pobornici modela spitzerkandidata.

 

Riječ je o svojevrsnom sukobu institucija Unije, ili bolje rečeno vizija Unije. Trebaju li o izboru najviše izvršne funkcije u Uniji, a onda i o drugim bitnim pitanjima, odlučivati birači preko svojih stranačkih predstavnika u Europskom parlamentu (kao da je Unija jedna država) ili preko predstavnika svojih država u vijećima koji štite nacionalne interese, ali imaju posredniji izborni legitimitet? Odnosno, koji treba biti odnos moći tih dvaju mehanizama odlučivanja u Uniji.

 

Zaključno, glasujemo li mi na ovim izborima za novog predsjednika Europske komisije ostaje neizvjesno. Možda bi bolje bilo pitati našeg predsjednika Vlade (i sve druge buduće kandidate) kako misli glasovati u Europskom vijeću, pa da ovisno o tome glasujemo na nacionalnim izborima. A na ovim izborima glasajmo za osobe i stranke, odnosno njihove programe na europskoj razini, jasno razlikujući natjecanja u predizbornim obećanjima tko će bolje zastupati "nacionalne interese" od realnih alata koje pojedini zastupnik ima u Europskom parlamentu.