logo Naslovna
naslov
INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE (I)
: Marko Živković - : 5.5.2019.

Što zapravo (ne) biramo?


Mnoga pitanja o funkcioniranju Europske unije (njezinih institucija, procedura, propisa, svrhe...), ostaju neodgovorena u hrvatskom javnom prostoru. Zato (uz neke druge razloge) ni ne čudi mala izlaznost na izborima za Europski parlament, jer građani jednostavno ne znaju za što glasuju, pa ne nalaze opravdanje zašto onda i da glasuju. Prođimo, stoga, na slikovit način, kroz hodnike ili labirinte osnovnog funkcioniranja Unije i njezinih institucija.

 

Europska unija nadnacionalna je tvorevina utemeljena dogovorom (sada i za sada) 28 država koja svojim ustrojem podsjeća na parlamentarnu državu s dvodomnim parlamentom i kolektivnim predsjednikom. Najbitnija je razlika u odnosu na državu u tome što su kompetencije Unije ograničene. Ona može odlučivati samo u određenim područjima sukladno dogovoru članica. Ta se područja uglavnom tiču tržišta (u tome je i bila njezina inicijalna motivacija), dok su vrijednosna pitanja (kultura, obrazovanje i sl.) ostala u ingerenciji članica.

 

No, da nam priča o institucijama Europske unije ne bude apstraktna, najbolje je njezine institucije usporediti s državnima.

 

 

 

Europsko vijeće i Vijeće Europske unije

 

Europsko vijeće tijelo je u kojem su predstavljene države članice preko svojih najviših predstavnika, uglavnom premijera, odnosno predsjednika vlada. Europska unija nije suverena institucija, ona postoji isključivo na temelju dogovora suverenih država, a ne na temelju nekog svojeg neovisnog prava. Stoga je Europsko vijeće zapravo najviše tijelo Unije, jer Unija i postoji voljom država kao svojih članica. Samo Europsko vijeće može raspravljati o temeljnim ugovorima prema kojima je stvorena Unija, širiti njezine ovlasti, odgoditi Brexit i sl.

 

Vijeće Europske unije (službeno zvano samo Vijeće), preslika je Europskog vijeća. U njemu također sjede predstavnici država. No ovaj put to nisu premijeri, nego ministri. Vijeće se sastaje puno češće jer, kako i priliči „domu parlamenta“, ima ulogu u donošenju zakona. To je previše posla za premijere, pa se – kako smo rekli – sastaju ministri. I to ministri iz onih resora o kojima se raspravlja. Stoga ovo Vijeće ima više „konfiguracija“ (za poljoprivredu, pravosuđe, transport, itd.). Ovisno o temi zakona koji se usvaja, donosi ga nadležna konfiguracija sastavljena od ministara čiji je to resor.

 

Navikli smo da europski kraljevi, a sada i mnogi predsjednici (koji ga pozicijski zamjenjuju u državama koje nisu monarhije), imaju uglavnom protokolarnu ulogu. Sve su manje ovlasti i gornjeg doma onih parlamenata koji ga uopće imaju. Izvorno nije bilo tako. Kralj je bio najmoćnija institucija u državi, a gornji je dom parlamenta bio upravo to što i sama riječ sugerira – gornji i važniji. Te su dvije institucije štitile neke tradicionalne vrijednosti i poredak, dok je demokratizacija dolazila od donjeg doma parlamenta gdje su sjedili predstavnici naroda. Vremenom se moć spušta s tih institucija na donji dom parlamenta, koji je danas glavna institucija u parlamentarnim državama.

 

Europska je unija još na početku tog procesa. Kod nje su još uvijek Europsko vijeće (dakle, kralj/predsjednik) i Vijeće (dakle, gornji dom), važnije institucije od Europskog parlamenta (dakle, donjeg doma), institucije koje štite tradicionalni osnivački poredak – prvenstvo država članica nad Unijom – važnije institucije od Europskog parlamenta (dakle, donjeg doma). Zato svaki zakon koji Unija donese mora biti prihvaćen u oba „doma“ – i u Vijeću i u Europskom parlamentu, a ne samo u parlamentu (kao donjem domu). Štoviše, u nekim područjima (kao što je, primjerice, sigurnosna politika), zakone donosi samo Vijeće u posebnoj proceduri. Dakle, ono je zaista „gornje“ tijelo Europske unije.

 

 

Zašto je (ipak) važan Europski parlament

 

Europski parlament je kao i svi donji domovi sastavljen od izravno biranih predstavnika naroda. On uz Vijeće donosi zakone koji zatim vrijede u cijeloj Uniji. Mi uskoro ulazimo u izbore za to tijelo.

 

U kampanji u Hrvatskoj često možemo čuti da trebamo izabrati zastupnike koji će štititi hrvatske nacionalne interese. Riječ je o pogrešnoj tezi. Iako je razumljivo da će zastupnik u Europskom parlamentu izabran u Hrvatskoj štititi interese svojih birača koji su uglavnom državljani RH, to nužno nije ili ne mora biti isto što i nacionalni interes države. Nacionalni interes države članice je jedinstven, a ne rascjepkan na više zastupnika (pri tome međusobno čak i konfontiranih!), i štiti se u Europskom vijeću i Vijeću Europske unije (vidi shemu). Stoga birač koji želi štititi nacionalne interese bilo gdje, pa i pred Europskom unijom, to čini na nacionalnim izborima, a ne na europskim. Odnosno, svi naši nacionalni izbori, od kad smo članica Europske unije, na neki su način ujedno i europski. A naše je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na neki način i vanjsko i unutarnje, jer su nam (barem neki) europski poslovi ujedno i unutarnji. Za taj zadatak zaštite nacionalnog ineteresa dakle biramo (posredno preko Hrvatskog sabora) predsjednika Vlade i ministre koji svoj državni(čki) posao trebaju kvalitetno obavljati na svakom mjestu, pa i u Bruxellesu. Uostalom, naša je zastupljenost i "težina" u vijećima veća nego u Europskom parlamentu. Tamo imamo jedan glas od 28 (uskoro možda 27), dok u Parlamentu imamo 11 od 751 (uskoro možda 12 od 705).

 

Za sudjelovanje u Europskom parlamentu biramo svoje zastupnike prema političkim preferencijama koje ne samo da mogu, nego i jesu unutarnacionalno suprotstavljene kao i u našem nacionalnom parlamentu, odnosno Hrvatskom saboru. I za Europski se parlament razvrstavamo prema tome jesmo li za lijeve ili desne, za veće tržišne slobode ili strožu regulativu, za obnovljive izvore energije ili ekonomski napredak pod svaku cijenu, za veću integraciju Unije ili manju... Stoga se zastupnici u Europskom parlamentu grupiraju u nadnacionalne političke grupacije: pučane, socijaliste, liberale, konzervativce itd. Zastupnici koje izaberemo pripast će nekoj od tih grupacija, ili biti nezavisni. Kome će pripasti koji kandidat? Za što se zalaže njegova grupa, odnosno europska stranka? To su pitanja na koja bi kandidati trebali odgovoriti u ovoj kampanji. A to što se svi hrvatski eurozastupnici u nekim pitanjima od kojih Hrvatska ima korist konsenzualno slažu (na primjer zaštita istih prava potrošača u Hrvatskoj kao i u ostatku EU, zaštita nekog hrvatskog izvornog proizvoda i sl.), nema veze s natjecanjem tko od njih bolje predstavlja Hrvatsku u Europskoj uniji. Njihovi konsenzusi (zbog kojih se čini kao da su nacionalni zastupnici) u takvim situacijama isti su kao i u slučaju konsenzusa svih stranaka i zastupnika u Hrvatskom saboru u pogledu neke teme (pri čemu nitko neće smatrati da su time svi saborski zastupnici postali jednostranački!).

 

Pozivanje na zastupanje (individualno samoproglašenih) hrvatskih nacionalnih/državnih interesa u Europskom parlamentu koji se suprotstavljaju stajalištima legalno izabrane hrvatske vlade nije ni legalno ni legitimno

 

Zato, kad čujete da neki kandidati i neke stranke, naglašeno govore kako će u Europskom parlamentu nacionalne interese predstavljati bolje od drugih kandidata, onda jednostavno zaključite da ili nemaju pojma što je Europski parlament za koji se natječu (pa im je ovaj tekst potrebniji nego vama "običnim" građanima) ili svjesno manipuliraju svojim političkim porukama uvjereni da zapravo vi kao birači o tome ne znate dovoljno (što vama uopće i nije "grijeh").

 

Slikovito rečeno, na izbore za Europski parlament izlazimo kao građani Europske unije zato što smo državljani Republike Hrvatske, njezine članice, da se tamo borimo za pravednije zakone za cijelu Uniju, pa time i za nas, a ne kao državljani Republike Hrvatske da se tamo borimo za pozicijske interese naše države. Ovo drugo rješavamo na nacionalnim izborima i referendumima. Na svim nacionalnim parlamentarnim izborima mi odlučujemo o našoj nacionalnoj politici u okviru Europske unije (naš predsjednik Vlade, ovisno o programu s kojim je to postao nakon saborskih izbora, predstavlja naš nacionalni interes u Europskom vijeću), a ne na izborima za Europski parlament. Uostalom, o toj pomiješanosti krivih europarlamentarnih obećanja sa stvarnom ulogom europarlamentaraca urednik portala besplatnapolitika.hr Ivica Relković govori u svojim čestim javnim istupima. Na tom tragu je i misao da naši europarlamentarci u nekom svojem pojedinačnom aranžmanu ne samo da ne mogu, nego ni ne smiju predstavljati Republiku Hrvatsku i njezine državne/nacionalne interese, jer za to jednostavno – nisu ovlašteni! Nekakvo zastupanje tobožnjih hrvatskih nacionalnih interesa u Europskom parlamentu koje se suprotstavlja stajalištima legalno izabrane hrvatske vlade može biti vrlo opasno. I to naročito, da stvar bude još jasnija, ne smiju činiti oni najglasniji predstavnici hrvatskih oporbenih opcija, jer baš njih niste ovlastitli vi birači na jedinom terenu gdje se daje ovlast za zastupanje nacionalnih interesa – niste im dali vlast u Hrvatskoj!

 

U nastavku ćemo analizirati iduće vrlo važno tijelo, Europsku komisiju, i ući još dublje u problematiku europskih izbora.

 

 

 

Marko Živković rođen je 1984. u Zagrebu. Tijekom školovanja predstavljao je Hrvatsku na nizu olimpijada iz matematike, fizike i informatike osvojivši brojne medalje na svjetskim natjecanjima. Diplomirao je fiziku i matematiku u Zagrebu, te doktorirao matematiku u Zurichu u Švicarskoj. Sada radi na Sveučilištu u Luksemburgu.