logo Naslovna
naslov
USTAV POTIČE POLITIČKU DVOLIČNOST (I. dio)
: Ivica Relković - : 5.2.2019.

Što to Predsjednik (ne) radi ili kampanja (nužno) lažnih obećanja


 

Da bismo uopće mogli procjenjivati kandidate i njihova obećanja na sljedećim predsjedničkim izborima potrebno je ozbiljno propitati ustavnu poziciju i ovlasti Predsjednika. Je li to zaista pozicija koja zaslužuje golemu uključenost javnosti, najviši izborni legitimitet (koji sugerira i navjeću važnost), najskuplju kampanju "po glavi kandidata" kao i sve drugo što nam stvara dojam izbora za nezamjenjivu i neprocjenjivu instituciju vlasti. Odgovor na to dat će nam analiza ustavnih ovlasti – područje po područje, članak po članak, "posao" po "posao". Za svaku ovlast postavit ćemo pitanje može li je preuzeti netko drugi, pa čak i to je li uopće potrebna ili je već samo po sebi može svrsishodnije konzumirati bolje uređenje "arhitekture vlasti".

 

U svakom trenutku trebamo biti svjesni da ne govorimo o predsjedniku države u predsjedničkom ili polupredsjedničkom modelu, nego u parlamentarnom sustavu u kojem je vlada, a ne predsjednik države, suverena poluga izvršne vlasti. Je li u takvom okviru uopće smisleno predsjedniku kao instituciji-osobi (bez ikakvog ozbiljnijeg stručnog i/ili operativnog tima) povjeravati određene široke opće ustavne ovlasti s jedne strane i sasvim konkretne s vladom duplirajuće poslove (vanjska politika, sigurnosne službe, obrana) s druge strane?

 

 

Briga za državu ili država u brizi?

 

Poglavlje o Predsjedniku Republike Hrvatske (ukupno 14 članaka) otvara članak 94. Ustava.

 

Članak 94.

Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.

Predsjednik Republike brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.

Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

 

Da biste mogli biti ozbiljno delegirani za neku ovlast, nužno je i da su vam predviđeni alati kojima ćete taj svoj posao izvršavati. Već u prvom predsjedničkom članku, u drugom i trećem stavku kojeg čine samo po jedna rečenica, naš se Ustav razišao s tom elementarnom logikom. Brigu "za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti" može vršiti Predsjednik u predsjedničkom ili polupredsjedničkom sustavu gdje je on na vrhu izvršne vlasti. U parlamentarnom sustavu ovo su samo puste želje. I pri tome želje koje postaju izvor upravo destabiliziranja samog logičnog sustava hijerarhije odgovornosti izvršne vlasti. Predsjednika se ovim ovlastima ohrabruje na lažno "djelovanje", pa on u svakodnevnoj napasti sviđanja biračima ulazi u kritiku vlade bez ikakve odgovornosti da sam popravi ono što smatra pogrešnim (čak i kad je u pravu!). A to znači i da slobodno koristi kritiku samo kao svoje nametanje i javnu vidljivost.

 

Na prvi pogled u ovom se članku Predsjedniku u ruke predaje cijela država, ali od tih "monarhističkih" ovlasti on zapravo ne konzumira operativno ništa bitno, jer nema nikakvih mehanizama koji bi mu to omogućili. Evo, zapitajmo se na koji to način Predsjednica danas može "brinuti" o "redovitom i usklađenom djelovanju te za stabilnost državne vlasti"? Što to uopće znači? Pa Predsjednik je u nekim nejasnim kombinacijama s Vladom i Saborom čak i potencijalni izvor nestabilnosti! Hoće li Predsjednik proceduralnu i sadržajnu "svađu" pozicije i opozicije procjeniti kao izvor "nestabilnosti"? Ili će subjektivno moderirati u svim situacijama koje nisu proceduralno dorađene? Pa cilj je ustavno ih (i u drugim propisima) jasno postaviti, a ne imati skupog, subjektivnog i rejting listom motiviranog arbitra.

 

U svakom slučaju, ovako pjesnički formiran članak, kakav je 94. članak Ustava RH, izravan je izvor "lažnog predstavljanja" predsjedničkih kandidata na izborima koji završavaju svojevrsnom obmanom birača. Birači misle – a na temelju ovog članka ispravno misle! – da biraju osobu koja će rješavati najveća državna pitanja i koja će državu podići na višu razinu. Proguglajte kampanje predsjedničkih kandidata – i to "mainstream" kandidata i kasnijih pobjednika – pa ćete vidjeti nezamisliv spektar obećanja u odnosu na realni djelokrug institucije Predsjednika. Kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović je nama punoljetnim građanima obećavala dosege standarda nabogatijih svjetskih zemalja (u razinama vrhova švicarskih Alpa), a Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović realnost je zatekla u Sikirevcima pred iskrenom dječurlijom, pa im je umjesto post-izborne dvorane, kao svoj ustavni maksimum ponudila onu istu livadu koju oni već imaju.

 

Budući da hrvatski Ustav Predsjedniku ne daje nikakav stvarni alat za ovlasti iz članka 94. (kao je to slučaj u predsjedničkom i polupredsjedničkom sustavu), očito je da naš Predsjednik ovdje zamišljen kao stožerni moralni autoritet društva (monarhistički refleks). A u suvremenom svijetu političari u ulozi moralnih autoriteta samo iritiraju javnost. Danas, a još više sutra, građani ne žele licemjerne aureole ni oko čije glave. Zato padaju potpore "mainstream" strankama i rastu populistima. Zato Ustav i zakoni trebaju dati jasan okvir uređene države u kojoj se precizno znaju ovlasti i procedure raznih poluga državnih vlasti. Nepotreban je i štetan arbitar u personaliziranoj instituciji kao jamstvu funkcioniranja države. Takva država, umjesto da nekome kao instituciji-osobi povjerava "brigu" o samoj sebi, zapravo stvara mogućnost da si sama zada brige i tamo gdje ih ne treba biti.

 

Hrvatski sabor, vlada, sudbena vlast... sve te razine državnih vlasti trebaju kao svoju usklađenost imati kvalitetno postavljen Ustav i iz njega izveden zakonski okvir djelovanja i međusobnog odnosa. Arbitar treba biti jasna procedura, a u krajnjoj nuždi ulogu tumača mogućih nejasnoća jedino treba imati (transparentnije birani i kvalitetnije uspostavljeni) Ustavni sud koji je ipak kolektivna, a ne poosobljena (i uvijek subjektivno obojana) institucija.

 

Ovlast iz članka 94. stavka 1. Ustava RH (predstavljanje i zastupanje) može se preraspodijeliti na predsjednika Sabora i vlade te eventualno protokolarnog predsjednika države.

 

Ovlast iz članka 94. stavka 3. Ustava RH (odgovornost za neovisnost i teritorijalnu cjelovitost) trebalo bi pridržati isključivo Hrvatskom saboru.

 

Ovlast iz članka 94. stavka 2. Ustava RH (briga za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti) je nepotrebna i suvišna u uređenim odnosima između državnih vlasti, a za samu ustavnost procedura treba biti nadležan isključivo Ustavni sud.

 

 

 

"Puhanje za vrat vladi" je zadatak oporbe, a ne subjektivnog rejting-predsjednika

 

Članak 102.

Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja.

Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.

 

Budući da sam o tome na nekim mjestima već govorio, moram se pomalo ponavljati: navedeni članak izaziva najviše buke u predizbornim obećanjima. Na njega se misli kad se govori o „puhanju“ vladi „za vrat“ i „lupanju šakom o stol“.  No, ovako pozicionirani Predsjednik može samo „zvoncati“ i „zujati“, ali ne može na temelju tog članka i „ubosti“ vladu, jer nema adekvatan „žalac“. Naime, taj članak dopušta Predsjedniku da dođe na sjednicu vlade i da „raspravlja“, ali ništa više od toga. Također mu pruža mogućnost da „predloži“ vladi održavanje sjednice na određene teme, ali nigdje se ne obvezuje vladu na prihvaćanje njegova „prijedloga“, pa sve može završiti na igri „gluhih telefona“. Nije li se upravo to već događalo?

 

Na temelju tog članka mnogi će nezadovoljnici vladom pljeskati Predsjedniku/ci za svaku pljusku predsjedniku vlade ili pojedinom ministru, no to je demokratsko zavaravanje i alibi za moju građansku apstinenciju od aktivnog suprotstavljanja ozbiljnim propustima vlade ili nekog njegova člana. Institucija-osoba ne može zamijeniti pravu oporbu (parlamentarni i izvanparlamentarnu), a najmanje artikulirano nezadovoljstvo građana-birača. Uza sve to, Predsjednik bez izvršnih poluga (koje za sobom povlače i odgovornost za povučeni potez!), čak nema ni kapacitet da procjenjuje svaku mjeru koju provodi vlada. Jer nije nužno da je neka mjera loša, samo zato što nama nije ugodna dok se provodi. Stajanje uz "narod" ili neke skupine zahvaćene nepopularnim reformama nije uvijek korisno, ma koliko Predsjedniku bilo popularno. Nije nemoguće da bismo cjelovitim uvidima u određene najavljivane vladine mjere našli primjere (od 2000. do danas) gdje se Predsjednik/ca miješao/la vladi u posao kao populistički kočničar promijena.

 

Ovlasti iz članka 102. Ustava RH (mogućnost predlaganja održavnja sjednica vlade i razmatranja određenih pitanja) nejasne su i mogući su izvor sukoba nadležnosti. U parlamentarnom sustavu potpune i jasne vladine odgovornosti za izvršnu politiku, ovaj je članak suvišan, a potencijalno i štetan.